14. travnja 1945. Županja – stradanja Hrvata od partizana u Županjskoj posavini

Partizanski zločini nad civilima i zarobljenim vojnicima NDH u mjestima Županjske posavine nakon proboja Srijemskog fronta bili su golemih razmjera.

Za događaje iz travnja 1945. godine među Županjcima se uvijek govorilo da je malo zapisanih riječi, a teško je doći i do arhivske građe o žrtvama partizanskog terora, koji je kulminirao u proljeće te godine. 

Uvečer, 14. travnja 1945. godine, u Županji su pod okriljem noći pokupljeni i na Savi strijeljani članovi tadašnjeg Općinskog poglavarstva Županja i članovi Hrvatske seljačke stranke.

Srijemski front uspostavljen je krajem listopada 1944. godine. Nakon gubitka Beograda Njemačka komanda u Srijemu uspostavlja obrambenu liniju s ciljem osiguranja izvlačenja Njemačkih snaga grupe armije „E„ s jugoistoka Europe. U obrani linije fronta sudjeluju i mnogobrojne vojne formacije NDH s ciljem obrane državnog teritorija.

Pred proboj Srijemskog fronta njemačke snage na svim bojištima trpe teške udarce. Rusi su pred Berlinom, anglo-američke snage u sjevernoj Italiji potiskuju Nijemce koji se povlače prema Austriji, Beč samo što nije pao u ruke Crvene armije. Usprkos tome Nijemci i dalje  ustrajavaju na daljnjem održanju Srijemskog fronta iako je postojala opasnost presijecanja odstupnice prema Njemačkoj i okruženja te mogućeg zarobljavanja od strane jedinica Crvene i Jugoslavenske armije što je po svaku cijenu trebalo izbjeći. Tek nakon teških i krvavih  borbi jedinice Jugoslavenske i Crvene armije uspijevaju probiti front nakon čega je uslijedilo povlačenje prema zapadu.

Povlačenje je značilo i posljednji organizirani napad jedinica Jugoslavenske armije na vojne formacije NDH, te osvajanje gradova i mjesta. Nakon partizanskih ulazaka u mjesta, uslijedili su strahoviti pokolji zarobljenih vojnika i nevinih civila Hrvata, osobito hrvatske intelektualne, kulturne i društvene elite.

To se događalo i u Županji i u mjestima Županjske posavine.

Zločini nad Hrvatima i nagovještaji masovnih ubijanja

Nagovještaj toga dogodio se već ranije kada je 1944., prilikom upada, najprije četnika, a potom i partizana u okolicu Županje, ubijeno ili zaklano oko 23-24 osobe (od toga i čitave obitelji izbjegle iz sela Jamena), dok nešto kasnije od partizana 9-10 osoba koje su isti tjerali pred sobom „na bunkere“. Tako je u nepunih mjesec dana tijekom 1944., godine u Strošincima ubijeno preko 30 seljaka Hrvata.

Ovi tragični  događaji bila su uvod u strašne zločine partizana koji će uslijediti po proboju Srijemskog fronta.

„…..prema svjedočenju partizana iz Račinovaca Ilije Panjičanina stoji: „Bio sam član obavještajne službe za naše područje, a šef obavještajne službe bio je Mile Maričić, zvani Crni Mile iz Drenovaca.“  Crni Mile dobio je zadatak u selu Lipovcu, pred samo kretanje fronte ,od čelnih ljudi Ozne da dostavi popis „ bande za vaše područje za likvidaciju. Na taj način se potvrđuje da su Obavještajni centar i njegov šef Mile Maričić imali popise onih koje treba likvidirati i to predali Ozni. Oni su imali popise i za druga sela osim Drenovaca.“ ( Lunka Tomislav, Soljani u Drugom svjetskom ratu, 2013.)

Ovi navodi jasno pokazuju kako su masovne likvidacije nakon ulaska partizana u pojedina mjesta bile  planirane i pripremane. Odmah po „oslobođenju“ OZNA započinje sa uhićenjima i masovnim likvidacijama „ sluga fašističkih okupatora i izdajnika“. Mnogi  civili i vojnici HOS-a bojeći se partizanske odmazde povlače se prema zapadu nadajući se spasiti živu glavu, no na kraju će  mnogi od  njih skončati u masovnim grobnicama po Sloveniji i bezbrojnim grobištima širom bivše Jugoslavije.

Komunistička represija 1945.-1955.

Ćosić, Ivan Bukvin, Vrbanja V., Komunistička represija 1945.-1955., Vrbanja, siječanj 2012. piše:

„ Jedan od prvih pokolja/likvidacija Hrvata civila koji se dogodio odmah po ulasku partizanskih jedinica u sela Cvelferije zbio se u Drenovcima kojeg je opisala gospođa Vera Erl  uz pomoć svojih sumještana služeći se sjećanjima jedinog preživjelog koji je utekao «s rupe». »Oslobodilačkog« jutra mjeseca travnja 1945. godine partizani 6. ličke divizije uhitili su i odveli na strijeljanje grupu Drenovčana starosjedilaca/Hrvata, ali i druge znane domoljube. Tražili su ih imenom i prezimenom, a mnogi, koje tog jutra nisu mogli uhititi, završili su svoj život na »križnom putu« u nekoj od usputnih »križnih postaja«.“ 

 „Jedna od masovnih grobnica i stratišta civilnog puka nalazi se kod sela Gradišta ( još neobilježena) gdje je odmah po ulasku partizana u selo i ovo područje streljano mnoštvo osoba iz drenovačkog, županjskog i vinkovačkog kraja te i danas postoje svjedoci iskopavanja tijela svojih najbližih.“ 

„ Samo dan nakon tzv. «oslobođenja» od strane istih osloboditelja (partizanskih jedinica) zadojenih mržnjom na sve što je hrvatsko u mjestu Županja je 14.travnja na nasipu rijeke Save kod zgrade zvane «agencija» pogubljeno sedam uglednih članova HSS-a iz mjesta, te neutvrđeni broj također pripadnika HSS-a iz okolnih mjesta.“

„ Tako je buduća «narodna vlast» likvidiravši ugledne seljane i intelegenciju a zajedno s njima i svoje političke neprijatelje u osobama čelnika HSS-a otvorila sebi put ka dugogodišnjoj strahovladi i pedeset godišnjoj dominaciji Jugo- komunista. Proteklih godina mnogi od tih su u slobodnoj hrvatskoj postali «Veliki Hrvati» sakrivši svoj komunizam i banditizam iza zastave, grba i himne naše domovine“.

Pravi pakao je nastupio tek nakon kapitulacije NDH kada su počeli zloglasni Križni putevi, te je mnoštvo stanovnika Županjske posavine našlo smrt u kolonama zarobljenika koje su partizani vodili od granica Austrije čak do Makedonije.

Savom plove leševi Hrvata još mjesecima nakon završetka rata

Leševi su plutali Savom još u rujnu 1945. godine,  a postoji i zapis svjedoka Božidara Ručevića o događaju na 21.9.1945., na štitarski kirvaj:

„ 1945 – Crtica iz Štitara na crkveni god

U rujnu 1945. nadnevka 21. na crkveni god Sv. Matije Apostola u Štitaru, nakon duga pješačenja i umora sve od željezničke postaje Ivankovo, i to autor ovog članka kao dvanaestogodišnjak i majčina sestra učiteljica Slavica udova pravnika i suca, koji je 1943. ubijen od partizana, tada domobranski časnik Matija Jerković – došli su u posjet bliskoj rodbini na veliko veselje, ali i iznenađenje, jer su se svi putovi između sela smatrali još uvijek opasnima.

Radost toga susreta pomutio je nemili događaj. U jednom trenutku su cestom dojurili iz pravca Babine grede prašnjavi džipovi s naoružanom milicijom, koji su iz njih izletjeli na savske nasipe braneći pristup na obale rijeke. No, seoski dječaci da pokažu svojem vršnjaku i rođaku što mogu – su izvanseoskim puteljcima ipak došli do obale Save. Bilo je što i za vidjeti. Nabuhli ljudski leševi nošeni maticom rijeke plovili su prema beogradskim mostovima, gdje su ih narodu prikazivali kao jasenovačke žrtve. Da, žrtve, ali ne treba se puno dvoumiti tko su bili ubojice i tko žrtve, jer bilo je to u posljednjoj dekadi mjeseca rujna 1945., a II. rat u Europi prestao je 8. svibnja 1945. Stanovnici nam rekoše, da je u tom dobu to bila skoro svakodnevica.“ , piše hkv.hr

Uz žrtve partizanskih zločina počinjenim nad hrvatskim življem valja spomenuti  i mnogobrojne Nijemce stradale tijekom rata i poraća. Mnogi od njih  pogubljeni su u partizanskoj odmazdi ili su tijekom poraća ubijeni ili umrli u koncentracijskim logorima koje su držali komunisti.