Hrvatska je prva država u svijetu koja je uspjela praktički odmah po završetku ratnih operacija završiti rat mirnim putem, te je tako dokazala da ima veći europski civilizacijski potencijal nego mnoge zemlje EU.
Valja zapamtiti da je u siječnju 1996., kada su počeli pregovori o mirnoj reintegraciji, na području pod okupacijom živjelo svega nekoliko postotaka Hrvata, premda su prije rata na tom području Hrvati bili apsolutna većina. Bio je to, s naglaskom na Vukovar, genocid nad hrvatskim narodom koji je izvela vojska države Jugoslavije JNA i srpske postrojbe.
Reintegracija Podunavlja uspješno je završena 15. siječnja 1998. zahvaljujući dijelom i tome što je predsjednik Tuđman inzistirao da misiju vodi američki dužnosnik, naime, smatrao je kako su Amerikanci jedini „pragmatični i efikasni.” A prijelazni upravitelj UNTAES-a američki general Jacques Paul Klein bio je baš takav: odlučan, realan i ne baš vješt diplomat pa se je tako već na prvom sastanku lokalnim srpskim vođama obratio ovim riječima: „Pobunili ste se, odigrali svoje karte i izgubili. Ako mi ne pomognete, odlazim, pa će Hrvati sami obaviti posao. Nema treće opcije!”.
Predsjednik Tuđman je u međuvremenu, nakon početka pregovora o mirnoj reintegraciji, 1997. posjetio Vukovar i rekao: “Ali, sa jednom malom zamjerbom gospodinu Stanimiroviću – gospodine Stanimirović i predstavnici srspkog življa, nemojte očekivati da Hrvatska tek treba dokazivati da je demokratska zemlja. Da je Hrvatska demokratska zemlja, da je željela mirno rješenje, dokaz je i to što sam rekao u Belom Manastiru, da poslije “Bljeska” i “Oluje” nismo išli oružjem, jer nismo željeli da svi Srbi odu. Željeli smo demokratsko rješenje i mi jesmo demokratska zemlja i to što činimo ne činimo pod pritiskom ni Europe ni Amerike, nego zato – želimo dati sva građanska, etnička prava svim Srbima koji žele ostati, koji priznaju Hrvatsku, zato što smo mi kao Hrvati preživjeli u povijesti dovoljno zla od drugih i od Mađara, i od Nijemaca, Talijana i od velikosrpske hegemonije i ne želimo stvarati nepravdu vama, želimo vam dati punu ravnopravnost, ali očekujemo i punu lojalnost prema Hrvatskoj državi.“
Možda je najveće prijepore u hrvatskoj javnosti izazvalo donošenje Zakona o oprostu (1992., 1995. i 1996.) kojim su počinitelji kaznenih dijela počinjenih u agresiji ili oružanoj pobuni i sukobima, izuzev ratnih zločina, izuzeti od kaznenog progona. To je osobito bolno stoga jer je Hrvatsko Podunavlje mjesto najvećih zločina nad Hrvatima, ne samo Vukovara, već doslovno svakog hrvatskog mjesta i sela koje je bilo pod okupacijom Srba.
Sam spomen imena kao Lovas, Bapska, Dalj, Sotin, Tordinci, Aljmaš, Bogdanovci, Marinci, Nuštar, Ernestinovo, Antunovac, Ilača, Tovarnik i druga izaziva teška i mučna sjećanja kod hrvatskog naroda, znajući da se radi o masovnim pokoljima i genocidu nad Hrvatima počinjenim u Istočnom Podunavlju.
Zbog toga u siječnju 1996., kada su počeli pregovori o mirnoj reintegraciji, na području pod okupacijom je živjelo nekoliko postotaka Hrvata, premda su prije rata na tom području bili apsolutna većina Bio je to, s naglaskom na Vukovar, genocid nad jednim narodom.
Uopće, nema sumnje da se određeni broj počinitelja zločina na području Podunavlja izvukao od kaznene odgovornosti, uglavnom zbog nedovoljne dokumentacije ili nedostupnosti i to je ondašnjim žiteljima najbolnije. Srećom, ratni zločin ne zastarijeva i istrage idu dalje, ponajviše zahvaljujući upornim Vukovarcima i njihovom gradonačelniku Penavi. Žalosno je da opstukcije istraživanja ratnih zločina dolaze često iz same hrvatske politike ili pravosuđa, kako smo čuli od svjedoka na protestnom skupu u Vukovaru,
Strašna svjedočanstva o strašnim zločinima koji su nekažnjeni već 28 godina!
Nepravda koja vapi do neba!
