Jedan njegov suradnik s pravom je rekao: kardinalu Alojziju Stepincu svi su se divili, kardinala Franju Šepera svi su poštivali, Franju Kuharića svi su voljeli.
“On se tijekom komunističkog režima, ali i nedavnog razdoblja nacionalne povijesti označenog stradanjima, svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, ujedinjujući blagu ljubav čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado. Kao čovjek koji je bio potpuno posvećen evanđeoskoj zadaći, dao je dosljedno svjedočanstvo za Krista, neumorno ulijevajući pouzdanje i hrabrost vjernicima u tijeku teških kušnji kojima je bila izložena hrvatska zemlja.”
Kardinal Franjo Kuharić, sedamdeset i šesti biskup, odnosno nadbiskup Zagrebačke biskupije bio je blag i strpljiv čovjek, jedan od najpopularnijih crkvenih velikodostojnika, kojem se pljeskalo i u crkvi i izvan nje.
Kardinal Kuharić uvijek je s ponosom isticao da ga je mučenik Stepinac zaredio što je smatrao posebnim znakom milosti, ali i odgovornosti. Za razliku od svog uzora koji ga je poslao u službu riječima – Šaljem vas u krvavu kupelj! – Kuhariću nije dosuđeno herojsko mučeništvo. Vodio je mnogo manje spektakularnu, ali upornu borbu protiv komunističkog ateizma u kojoj se nepokolebljivo pozivao na vjerske slobode, ljudska i nacionalna prava naroda kojeg je predstavljao.
“Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!” To je kardinal Kuharić izjavio u propovijedi u Petrinji na blagdan sv. Lovre za Hrvatsku teške 1991. godine.
U svojim višegodišnjim nastojanjima doživio je tri velika događaja kojima je sam pripomogao: Hrvatska je postala samostalna i nezavisna država, kardinal Stepinac čiju je uspomenu stalno uzdizao, proglašen je blaženikom, a poglavar Rimokatoličke Crkve posjetio je hrvatske vjernike i novostvorenu hrvatsku državu.
Na zadnjem oproštaju od kardinala Kuharića okupili su se cijeli državni vrh, četiri kardinala, oko 700 biskupa i svećenika te mnoštvo hrvatskih vjernika.
„Ako postoje nezgodna vremena“, rekao je Kuharićev nasljednik Josip Bozanić,“ onda je on živio u jednome od njih, zajedno sa svojim vjernicima, sa svojim ponižavanim hrvatskim narodom kojem je znao brisati suze, s kojim je znao jesti gorki kruh tuđine …“
Veliki humanist i domoljub kardinal Franjo Kuharić pokopan je u kripti zagrebačke katedrale. Uz njega su hrvatski velikani – mučenik Stepinac, Franjo Šeper, Eugen Kvaternik, Zrinski i Frankopani i drugi.
I pamtimo svevremenske riječi kardinala Franje Kuharića iz njegove propovijedi prigodom 50. obljetnice smrti danas blaženog Ivana Merza:
„Kad se planine gledaju iz daljine ne vidi se sve bogatstvo njihove ljepote. Ali, kad se uđe u njih onda se vidi sva različitost vidika, očituju se vrhunci, vide se doline i otkriva se bogatstvo planinskih vijenaca. Slično se događa i s Božjim čovjekom. Ako ga gledamo iz daljine bilo vremenske, bilo prostorne, ne doživljavamo bogatstvo njegove duše. Ali kad se uđe u otajstvo duše, otkriva se bogatstvo milosti“.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
