U Jugoslaviji se rado prevodilo knjige pisaca ljevičara, primjerice Amerikanca Williama Saroyana ili Talijana Giannija Rodarija, koje danas malo koga zanimaju. Moglo bi se pretpostaviti da je politička podobnost kumovala i opsežnom prevođenju Gabriela Joséa Garcíe Márqueza čim je 1982. dobio Nobelovu nagradu – ta bila je riječ o dobrom prijatelju Fidela Castra koji ga je, eto, čak i nadživio. No bez obzira na politički kontekst brojne knjige Garcíe Márqueza, recimo „Sto godina samoće“, „Jesen patrijarha“ i „Nevina Erendira“, zadobile su odmah veliku popularnost.
Ljubav Hrvata prema njegovu maštovitu i toplu svijetu, punom fantastičnih događaja, neuspjelih revolucija i prašumskih biljaka i životinja, nastavila se i kada je ljevičarenje izašlo iz mode. Knjige Garcíe Márqueza – poput „Ljubavi u doba kolere“, „Dvanaest hodočasnika“ ili „Mojih tužnih kurvi“ – nastavile su izlaziti, potvrdivši njegov status našeg najomiljenijeg Nobelovca.
Meni je najdraža njegova prva knjiga s kojom je doživio međunarodni uspjeh, malecno remek-djelo „Pukovniku nema tko da piše“. Ostarjeli borac iz revolucije životari u dalekom socetu, a jedina mu je zabava svakodnevni odlazak na rijeku gdje provjerava je li mu brodom došlo pismo iz glavnog grada. Ali ne bilo kakvo! U tom pismu, nada se on, bit će priznanje njegova čina stečenog u borbama i rješenje o mirovini, znak zahvale vlade za njegovu hrabrost, ali i rješenje njegove egzistencije.
Ne moramo reći da to pismo ne stiže pa ne stiže. García Márquez tako je genijalno ušao u duh odbačenog revolucionara, idealista koji je doživio krah svojih ideala, ponosnog čovjeka koji nema ništa osim svojeg ponosa, da nam taj nevoljni pukovnik zauvijek ostaje u srcu nakon čitanja.
Osim u srcu on mi je i pred očima, dapače, ima ih oko nas mnogo. Demokrati koji ovise o autokratima; računaju na vladu koja ne računa na njih; iznijeli su na leđima revoluciju koja ih je pojela; očekuju rješenje svoje sudbine izvana, a ništa ne poduzimaju; sve su svoje nade položili u čudo jer se osjećaju bespomoćni; željeli bi priznanje koje im nema tko dati; sve im je jasno, a ništa ne mogu.
Sućutan i subverzivan, Gabriel José García Márquez dobro je razumio i književnost i ljude. Pukovnik mu je bio previše simpatičan – već zbog toga što je u njemu portretirao voljenog djeda koji ga je odgojio – da bi ga sveo na pukog tražitelja povlaštene mirovine. Njegov pukovnik je koncentrat prkosa, čovjek koji nije nikad nosio šešir da ga ne bi ni pred kim morao skidati, i zato znak nade za sve oko sebe.