16. prosinca 1943. Maribor – istinito svjedočanstvo o partizanskom pokolju cvijeta hrvatske mladosti

Foto: Tito s nekim suradnicima, u Mariboru, koncem svibnja 1945. Iz knjige 'Huda jama', Roman Leljak, str. 161

“Kada smo ujak i ja 60-ih došli na obalu Drave ona više nije bila crvena, voda je odavno isprala krv pobijene hrvatske mladosti, ali rane na srcu moga ujaka – nikada nije”, svjedoči nećak J.V. domobrana Š.V. koji je preživio javnosti nepoznati pokolj na Dravi nizvodno od Maribora”

 

Godine 1945. Hrvate je zahvatila kolektivna tragedija – opći progon, nasilje i ubijanja od strane partizanskih vlasti i novonastalih vladara života i smrti, sirovih i primitivnih partizana s životinjskim ubilačkim nagonom.  Ti ljudi s petokrakama na glavi , nošeni mržnom prema svemu hrvatskom pojačano i mržnjom svojstvenom isključivo ideološkim (komunizam) ili šovinističkim (velikosrsptvo) nagonima nisu birali načina da bi svoje ruke, u ime njihove “pravde”, okrvavili ne do lakta, nego do ramena.

Većina hrvatskih obitelji proživjela je tešku klavarije u vrijeme i nakon II. svjetskog rata-

Ovo je priča o hrvatskom vojniku domobranu Š.V. iz podravskog gradića  Đurđevca, rođenog 1927. godine, a mobiliziranog u prosincu 1943. u hrvatsku domobransku mladež, a krajem rata i u vojne domobranske postrojbe . U proljeće 1945. jedna skupina dječaka ili mladića, kako hoćete, od 16-18 godina, većinom u civilnoj odjeći zarobljena je od partizana i od tada počinju svakodnevna mučenja i torture te djece tek stasale u dob mladića. Sve je počelo u okolici Bjelovara, a zatim se zarobljeni dječaci prebacuju prema Varaždinu, Ptuju i Mariboru. Svakodnevna mučenja se nastavljaju, batinjanja, lomljenja ruku i nogu, ali i puno brutalnije metode poput žigosanja domobranskim znakovljem na čelu koje bi partizani prije toga užarili na vatri.

Strašne je muke prolazila hrvatska zarobljena mladost prepuštena bestijalnim komunističkim zvijerima koje nisu prezale od ničega.

Kolona je putem prema Sloveniji rasla, te je zaustavljena  nizvodno u blizini Maribora, u blizini grada. Već izmučeni hrvatski mladići, tek na pragu života, stali su da bi ih partizani – pobili. Partizani bi vezali trojicu žicama za ruke i dovodili do obala Drave. Tada bi pucali u njih, a sva trojica mladića ili dječaka kako hoćete, pali bi zajedno u Dravu koja je bila crvena od krvi stotina i stotina ubijene hrvatske mladosti.

Moj ujak je bio vezan za lijevu ruku, te je tako doveden sa još dvojicom mladih na obale Drave, čekajući smrt zajedno s njima. Kada je na njih došao red, ispaljeni plotun je odmah ubio dvojicu mladića, ali je ujak bio ranjen u rame, zapravo okrznut. Svi zajedno su vezani pali u Dravu, a bilo je predvečerje dana. Malo podalje, dok se još nisu utopili, ujak se uhvatio za jednu granu. Bio je odličan plivač jer je odrastao na Dravi.

Grčevitim naporima pokušao je odvezati ruku i uspio!

Mrtva tijela druge dvojice mladića otplovila su Dravom zajedno sa stotinama leševa pobijene hrvatske mladosti.  Čekao je da padne mrak i tada se pustio niz Dravu da ga voda odnese.

Izašao je kod jednog sela gdje su ga slovenski seljaci primili u kuću i sakrili. Tamo su mu previli ranu, nahranili i poželili sretan put prema kući u Podravinu, gdje se pojavio nakon pet dana. Tu se skrivao i liječio od strašnih tortura.

Još dugo se skrivao od partizana koji su išli po podravskim selima i tražili pripadnike bivših vojnih postrojbi NDH, jer je velik broj Podravaca služio u njima.

Rijetko je ovome pričao, premda su traume bile strašne. Uostalom, o tim pokoljima žrtve su u Jugoslaviji morale šutjeti, jer je Titov teror trajao još desetke godina nakon rata i strah je bio velik među ljudima. Ipak, jednog dana godina uzeo je mene, svog voljenog nećaka sa sobom, i na starom t12 motoru uputio se sa mnom u stotinjak kilometara daleki put do tog mjesta strašnog zločina.

Kada smo ujak i ja došli na obalu Drave ona više nije bila crvena, voda je odavno isprala krv pobijene hrvatske mladosti, ali rane na srcu – nikada nije. Ujak je stajao i gledao u vodu, govoreći sa velikom tugom u očima: “Ovdje je pobijena hrvatska mladost, ovdje je pobijena hrvatska mladost”. Voda je davno odnijela leševe hrvatskih mladića tko zna gdje, možda i do Crnog mora. Majke su ostala su bez humka i groba svojih sinova, a moj ujak cijeli život do prerane smrti kao posljedice partizanskih tortura, nikada nije mogao to prežaliti. Uvijek je razmišljao s tugom o svojim ubijenim prijateljema, neprežaljenom cvijetu hrvatske mladosti koji je tek zakoračio u život, prekinut naprasno i bez milosti, bez  bilo kakve sućuti i ljudskosti

 

*U spomen na zarobljene i ubijene hrvatske dječake i mladiće u strašnim partizanskim pokoljima nakon II. svjetskog rata

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr