16. studenoga 1793. – zašto sve revolucije masovno ubijaju kršćane?

Na današnji dan 1793. vlasti koje su preuzele državu nakon Francuske revolucije počele su sa masovnim utapanjem živih ljudi bacanjem u rijeku Loire. Ta masovna pogubljenja utapanjem trajala su sve do veljače 1794. godine. Prvi ljudi koji su bačeni živi u rijeku Loire u gradu Nantesu bila je velika skupina od 90 katoličkih svećenika i to upravo na današnji dan.

U ovoj seriji masovnih ubojstava utapanjem ubijeno je gotovo 5000 ljudi, uključujući i cijele katoličke obitelji sa ženama i djecom. Ta nemilosrdna ubijanja nevinih ljudi revolucionari su ironično nazivali „nacionalnom kadom za kupanje“.

Bila je to direktna posljedica mržnje revolucionara prema kršćanima, crkvi i ljudima općenito. Francuska revolucija bila je duboko do neshvatljive mržnje antikatolički i antikršćanski orijentirana, pa je tzv „katolički kult“ bio javno zabranjen i nastojalo ga se zamijeniti „Kultom Razuma i Višeg Bića“, što neodoljivo podsjeća na masonski deizam.

Ubrzo nakon ovog masovnog ubojstva slijede nova:  utopljena je skupina od 58 svećenika, a nakon toga 129 ljudi koje se smatralo „opasnim simpatizerima katoličanstva i neprijateljima revolucije“ (kako poznato zvuči ovo nama Hrvatima, op.).

Treće masovno bacanje vezanih ljudi u hladnu i nabujalu rijeku Loire slijedilo je pred sam Božić i tu je ubijeno oko 800 ljudi, među kojima i mnogo djece. Četvrto utapanje 29. prosinca slijedilo je nakon toga: egekutori su se iživljavali provodeći tzv. “revolucionarna vjenčanja” (još i: “revolucionarna krštenja”) – gdje bi svećenike i časne sestre skinuli do gola i potom ih vezali po dvoje, te ih tako vezane utapali.

Posljednje utapanje dogodilo se 27. veljače 1794. godine: prema službenom popisu s tog pogubljenja, među 41 pogubljenom osobom bio je 78-godišnji slijepac, 12 žena, 12 djevojaka i petnaestero djece. Od djece, petero je bilo u uzrastu do pet godina, a preostalih deset imalo je između 6 i 10 godina.

U isto vrijeme su revolucionarne vlasti u Nantesu strijeljale 3 do 3 i pol tisuće ljudi (Fusillades de Nantes, u razdoblju od prosinca 1793. do svibnja 1794. godine). Još oko 250 pogubljeno je u isto vrijeme giljlotiranjem.

Revolucionarne vlasti su terorom u Nantesu nastojale spriječiti širenje pobune u Vendeji, u pokrajini koja se prostire u susjedstvu Nantesa, gdje su svi društveni slojevi bili zajednički podigli protiv terora revolucionarnih vlasti, nakon što su ove bile zabranile katoličku vjeru, opljačkale crkve i samostane, te provele masovni i vrlo brutalni progon svećenika i časnih sestara.

Što se krije u patološkoj mržnji svih revolucionara prema kršćanima?

Doista, što se krije u mrziteljskom nagonu gotovo svih revolucija i revolucionara da s neskrivenom mržnjom ubijaju kršćane, pale njihove crkve, pljačkaju, muče svećenike, obeščašćuju časne sestre koje imaju zavjet djevičanstva, te se općenito s nepojmljivom mržnjom obaraju na kršćanske svetinje rušeći križeve, bogomolje, oskvrnjujući  crkve i dr.

Dovoljno se prisjetiti francuskih revolucionara kako su polugolu djevojku koja predstavlja božicu Razuma unijeli u stolnu crkvu i središte katolicizma Francuza katedralu Notre Dame i tamo je posjeli na sveti oltar ismijavajući raspetog Krista. Antički raskošno zamišljen kult Razuma ubrzo se pretvorio u prave orgije unutar te i drugih crkava. Na crkvene oltare penjale su se kojekakve djevojke i djevojčure koje su okruživali polupijani vojnici. U crkvama se priređuju pijanke, vodi se ljubav, prodaju sušene haringe i napici.

Oko 40 000 svećenika, prema knjizi Nikole Roščića „Revolucije razaraju Krista“ je ubijeno, deportirano ili protjerano iz Francuske. Bio je to pravi katolički holokaust u Francuskoj.

Takve iste slike viđene su kasnije mnogo puta gdje god su revolucionari prošli sa svojim revolucijama: od Oktobarske revolucije, Španjolskog građanskog rata, jugoslavenske revolucije, Garibaldija i njegovih Talijana, Ataturkovih Turaka, Meksika koji je progonio cristerose, Hitlerovih nacista u Poljskoj i Njemačkoj…svugdje ostaju ubijeni svećenici, časne sestre, vjernici, opljačkane ili spaljene crkve, logori, progoni, nasilna prisiljavanja odricanja od vjere…

Rusija

Nakon ruske revolucije 1917. boljševici poduzimaju veliki progon vjernika i svećenika Ruske pravoslavne crkve promovirajući novu vjeru – državni ateizam. Desetine tisuća crkava je uništeno i opljačkano, tisuće svećenika ubijeno, čak i javnim egzekucijama, vjernici su ubijani i slani u sibirske logore, crkve pretvarane u skladišta oružja ili konjušnice.

Pretpostavlja se da je u komunizmu ubijeno oko 500.000 pravoslavnih vjernika, od kojih je gotovo desetina svećenici i monasi ruske crkve. Samo u prvim godinama nakon revolucije javno je ubijeno 28 biskupa, od kojih su neki bili svezani za kotač parobroda, ili skinuti goli i na velikom minusu i zimi polijevani do smrzavanja, javno strijeljani i dr.

Sav crkveni tisak, sjemeništa, škole su zatvoreni i zabranjeni, a preostali redovnici protjerani u polarna sjeverna područja ili Sibir. Od 1927. do 1940. broj crkava je pao sa 30 000 na svega 500 otvorenih bogomolja u cijeloj Rusiji. A već do tada je mnoštvo crkava bilo spaljeno i uništeno.

Posebna meta postaju djeca u obrazovnom sistemu komunizma koju se sistematski ispiranjima mozga i prisilom usmjerava prema novoj religiji – komunizmu i ateizmu.

Meksiko

Već u 19. stoljeću pod utjecajem „vjetrova“ francuske revolucije Meksiko počinje progone kršćana i konfiskaciju crkvene zemlje, a sve je kulminiralo nakon Meksičke revolucije koja je bila, općepoznato, pod snažnim utjecajem masonerije. To se zbilo početkom 20. stoljeća: dolazi do zabrane javnih bogoslužja i ceremonija, zabrane nošenja habita u javnosti, zabrana služenja sakramenata, gubitka civilnih i građanskih prava crkvenih osoba, oduzimanja imovine.

Nakon toga 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, dakle u generaciji naših djedova i baka, socijalistička vlada Meksika (prva zemlja u kojoj je komunistički SSSR otvorio veleposlanstvo) počinje progone i ubijanja kršćana. Stvara se narodni otpor stanovništva poznat pod imenom Rat cristerosa – ratnika za Krista koji su pružali otpor bezbožnoj vlasti i ubijanjima. Bio je to još jedan od krvavih građanskih ratova na tlu katoličkih zemalja (uz pravoslavnu Rusiju), nepoznatog drugim europskim ili prekooceanskim nekatoličkim zemljama.

Većina kristerosa umrla je kličući: „Živio Krist Kralj! Živjela Naša Gospa od Guadalupea!“

Španjolska

Španjolski građanski rat često se shvaća u javnosti pomalo jednostrano sa stanovišta ideološkog tumačenja povijesti koje smo imali u komunizmu.

Naime, usprkos tome što nosi neslavnu titulu diktatora, poput svih fašističkih ili komunističkih vođa, Francisco Franco spasio je Španjolsku od komunističke strahovlade i terora koji je počeo davno prije pojave generala Franca. Dok se o Francovim zločinima sve zna već desetinama godina, mnogobrojniji i masovniji zločini komunista i anarhista u Španjolskoj ostali su namjerno nepoznati javnosti.

Termin koji označava zločine komunista, anarhista i ljevičara u Španjolskoj je poznat kao „Terror Rojo“ (Crveni teror). Taj teror uključuje ubijanje desetina tisuća katolika koji nisu htjeli podržati „crveni teror“, a procjena se kreće o 40.000 pa čak do 70.000 ljudi. Surovo je ubijeno čak  7.000 katoličkih svećenika i časnih sestara, od kojih 13 biskupa.

U Barceloni su zapaljene sve crkve osim katedrale , njih čak 58, a slično je bilo i drugdje diljem zemlje gdje su republikanci preuzeli vlast, osobito u dijelu gdje su dominirali komunisti i anarhisti.

Katolici su bili uvjereni da je nasilje planski usmjereno direktno protiv njih i smatrali su „planiranim i programiranim progonom Crkve i kršćana do najmanjeg detalja“. Kao primjer su dokumentirali i podnijeli parlamentu izvješće prije početka građanskog rata da je u vrijeme republikanske vlade zabilježeno  u svega mjesec i pol dana „199 napada na crkvene osobe, od kojih 36 u samim crkvama, kao i 136 paljevina ili podmetanja bombi pod crkve“. U tih mjesec i malo više dana prije početka rata ubijeno je 74 crkvene osobe, a 345 ranjeno.

U vrijeme revolucije događali su se brutalni zločini nad svećenicima: kastracije i guranje spolovila u usta, silovanja časnih sestara prije egzekucije, javno ubijanje biskupa Manuela Basulta u Granadi pred masom od tisuća ljudi, javne parodije ismijavanja Krista i njegovog raspeća, zatvaranje doslovno svih crkava u mjestima pod vlašću republikanaca, prisiljavanje ljudi da jedu svoje krunice (kao i u Domovisnkom ratu op.), palež crkava širom svih teritorija koje su držali republikanci, bacanja svećenika razjarenim bikovima i dr.

Ovaj teror u Španjolskoj poznat je kao najveći i najnasilniji progon katolika i kršćana u povijesti Zapada, veći po intenzitetu čak i od Francuske revolucije. Ne zaboravimo, bilo je to nedavno: još i danas žive mnogi koji su živjeli u vrijeme ovih strahota i progona kršćana u Europi.

Njemačka

Kao i za Španjolsku i Rusiju, malo ljudi zna da su kršćanstvo i Katolička crkva bili jedni od glavnih meta progona nacista. Vjerojatno se malo zna i o progonu katolika u Hrvatskoj izvan granica naše zemlje, pa naš narod zasigurno razumije iskustveno o čemu se tu radi.

Istina je slijedeća: tisuće istinskih pravovjernih katolika muškaraca, žena i djece umrlo je u koncentracijskim logorima, mučenjima Gestapa ili na poljima i selima diljem Europe suprotstavljajući se jednom od najgorih režima u povijesti svijeta.

Godine 1933., davno prije rata i odmah po dolasku na vlast,  Herman Goring zabranjuje sve katoličke tiskovine u Kolnu i zahtijeva da se svi katolici isključe i izbace iz politike.

Uskoro dolazi i do zabrana svih katoličkih i drugih stranaka, a počinju masovna uhićenja svećenika. Stotine njih je uhićeno jer su govorili protiv totalitarističkih postupaka nacista i progona Židova. Tisuće članova Katoličke Centrističke Stranke (BVP) je završilo u zatvorima i logorima, a istaknuti katolici dolaze pod veliki pritisak režima.

Promidžba protiv katolika postala je opća, a ubojstvo predsjednika Katoličke akcije Erich Klausenera 1934. bilo je ulje na vatru. Katolici su živjeli u atmosferi straha, antikatoličke promidžbe i praktičkog skrivanja pred Gestapom u strahu od izgovorene riječi. Dolazak Josepha Goebbelsa na čelo Ministarstva promidžbe značio je i kraj katoličkih publikacija, novina i knjiga.

Godine 1935. zabranjuju se sve javne manifestacije katoličke mladeži, a njemački katolici se obeshrabruju da djecu šalju u katoličke škole. Preko 10 000 katoličkih škola je zatvoreno!

Svećenici, redovnici i časne sestre postaju meta nacista, kao i dio protestantskog svećeništva. Omalovažavanja, lažne optužbe za kriminal, perverziju i otpad, postaju dio medijske i političke svakodnevnice. 1935. i 1936. stotine svećenika, redovnika, laika žena i muškaraca je uhićeno, lažno optuženo za seksualne perverzije, pedofiliju i homoseksualnost, zlostavljanje djece.

Godine 1939. počinje invazija nacista na Poljsku i cijelu Europu. Njemačka postaje veliki zatvor i mjesto terora, a katolici Poljske, Mađarske, Češke, Francuske i Njemačke dolaze pod udar zbog kritike nacizma, pomaganja Židovima ili jednostavnog odbijanja micanja križeva iz škola. Torture, uhićenja, represije, smrtne presude rasle su prema kraju rata i konačnom kolapsu nacizma.

Poljska je bila na osobiti način na udaru nacista. Između 1939. i 1945. 1.5 milijun Poljaka je otjerano u radne i koncentracijske logore. Želeći uništiti poljsku katoličku kulturu Nijemci su zatvorili sveučilišta, škole, muzeje, knjižnice i znanstvene centre.

Između 1939. i 1945. nacisti su ubili preko 3.000 poljskih svećenika, od toga 1992 u koncentracijskim logorima.

Koncentracijski kamp Dachau bio je mjesto gdje su ubijeni mnogi katolički svećenici. Od 2720 vjerskih osoba zatvorenih u taj logor, 2579 bili su katolički svećenici (95%), kao i veliki broj posvećenih laika i vjernika. Većina su bili poljski svećenici, ali bio je i veliki broj svećenika Nijemaca. Postojao je tzv. „svećenički blok“ u tom logoru.

Mnogi su svećenici bili i u Auschwitzu, a preko 300 ih je pogubljeno u Sachsenhausenu, 780 u Mauthausenu i 5.000 u Buchenwaldu. Ovaj broj ne uključuje svećenike koji su umrli pri transportu ili izvan logora.

Turska

Mladoturska revolucija Kemala paše Ataturka, člana masonske lože u Solunu, dovela je do progona velikog broja kršćana na području Male Azije gdje su živjeli gotovo od početka kršćanstva. Ukupan broj žrtava revolucije procjenjuje se na 3.4 milijuna ljudi, u koji je uključen i genocid nad jednim cijelim narodom – ubijanje 1.5 milijuna kršćanskih Armenaca. Osim toga, turski revolucionari su ubili ili uništili oko 750.000 sirijskih kršćana, 900.000 pravoslavnih Grka, 250.000 libanonskih kršćana, te druge kršćanske grupacije u zemlji kao gruzijske pravoslavne kršćane.

Važno je istaknuti da se radi o područjima gdje su kršćani živjeli još od prvih vremena, gotovo od apostola.

Kada bi sada nastavili pisati o strašnim progonima, ubijanjima kršćana od strane revolucionarnih vlasti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Rumunjskoj, Italiji, Poljskoj, Ukrajini i drugdje, dobila bi se slika donedavno prešućivane istine – najveća meta revolucija su kršćanski vjernici i njihov svećenstvo.

Sva ta ubijanja, nasilje, progoni i mržnja činjena je u ime tri lažne fraze: napredak, sloboda i bolji novi svijet. Laž je svoju „istinu“ umotala u crvenu krv i tamu duše. Iza nje ostali su milijuni ubijenih nevinih kršćana – žrtava „velikih i slavnih“ revolucija.

Jedna od najvećih inajkrvavijih revolucija, uprljanja krvlju nevinih ljudi,  bila je upravo Oktobarska revolucija koju su besramnici na Filozofskom fakultetu obilježili postavljanjem crvenih zastava niti ne shvaćajući da se crvene od – krvi njihovih žrtava.