Od 1991. do 1995. ubijeno je u slunjskom kraju 297 osoba. Od tog broja 70 je žena starije životne dobi, 1 trudnica, 1 djevojka i 3 djevojčice. Starijih muškaraca je ubijeno 99 plus jedno muško dijete (6 mjeseci). To je ukupno 175 žrtava koje čine žene, starci i djeca. U ove žrtve se ne ubrajaju 52 osobe ubijene u obližnjem Saborskom.
Mnogi starci su ubijeni u vrijeme kada je Slunj bio pod okupacijom Srba i bez ratnih djelovanja, iz čiste mržnje samo zato jer su se rodili kao Hrvati.
Slunj je bio tri mjeseca u okruženju i potpuno odsječen od ostatka Hrvatske. Hrabri branitelji, a bilo je ih je tek 800-tinjak vrlo slabo naoružanih, svim silama su sprečavali neprijatelja da zauzme slunjsko područje. No, nakon višednevnih uzastopnih napada tenkovima, avionima, topovima, minobacačima i višestruko brojnijim vojnim snagama sa obližnjeg vojnog poligona, JNA uz pomoć domaćih četnika iz Slunja i okolice je 16. studenog 1991. ušla u Slunj. Došli su iz pravca slunjskog poligona JNA, Plitvica, Vojnića i Veljuna.
Hrvatsko stanovništvo moralo se povući preko Bihaćam, jer nije bilo slobodnog puta prema Hrvatskoj. U to vrijeme nije bilo rata u BiH, pa ni u Bihaću.
Četnici pjevaju i slave dok pale kuće Hrvata: “Hvala Bogu mi smo dočekali da se okadimo dimom” (Četnik iz Slunja)
Niti nakon 28 godina od krvavog pohoda četnika na Slunj teško se sjetiti svih strahota koje su proživjeli Hrvati ovog kraja. One u ljudima, koji su preživjeli ratne strahote, bude neugodan osjećaj nemira i straha, baš kao i te 1991. kad je cijelo ovo područje, ne samo grad Slunj, već i Saborsko, Rakovica, Cetingrad i brojna druga hrvatska mjesta, krvarilo i pokušavalo se obraniti od do zuba naoružanog neprijatelja.
Nakon pada policijske postaje u Plitvičkim jezerima, spaljenog sela Vaganac, Drežnika, Rakovice, Selišta, Saborskog, nade za obranom Slunja polako su umirale…
Hrvatska se vojska i na ovom području stvarala u vrlo nepovoljnim uvjetima, Hrvatska je imala embargo na uvoz oružja, stoga je 107 dana obrane Slunja u okruženju JNA i kordunskih Srba iz susjedstva bilo ravno čudu. Slunjani su morali čekati Oluju kako bi se vratili na svoja ognjišta, nažalost spaljena i uništena.
Od 1991. do 1995. ubijeno je 297 osoba (bez Saborskog gdje su 52 žrtve). Od tog broja 70 je žena starije životne dobi, 1 trudnica, 1 djevojka i 3 djevojčice. Starijih muškaraca je ubijeno 99 plus jedno muško dijete (6 mjeseci). To je ukupno 175 žrtava koje čine žene, starci i djeca. Najveći broj stradalih je u prvim danima okupacije i odmah nakon okupacije – ukupno 213 žrtava.
Bile su to prave četničke orgije, palež i ubijanja, slične onima kakve je prolazila Petrinja ili Vukvar – nevini civili, starci, žene i djeca, bili su prva meta tih monstruma.
Nakon dolaska UNPROFOR-a (proljeće 1992.), na području Slunja ubijene su 52 osobe. O tome nitko niti ne zna, a kamoli da se snimaju kazališne predstave ili rade televizijske emisije.
Za zločine u Slunju do sada je odgovarala samo jedna osoba. Zove se Mićo Cekinović i dobio je 4 godine zatvora, bio je zapovjednik četničkih snaga (tzv. Teritorijalna obrana SAO Krajine) u Primišlju, mjestu sjeverozapadno od Slunja.
Mići Cekinoviću je prije suđenja u Rijeci već dva puta suđeno na sudu u Karlovcu ali je oba puta Vrhovni sud RH presude poništio i suđenje vraćao na početak. U prvom suđenju u Karlovcu je osuđen na jednu, a na drugom u Rijeci na četiri godine zatvora. Cekinović je na suđenju tvrdio da se ne osjeća krivim. Sutkinja koja ga je osudila se zove Ika Šarić, a o tome je pisaoNovi list.
Nitko drugi iz redova srpskog okupatora nikada nije odgovarao za ubojstvo više od 70 žena, tri djevojčice, jedne trudnice i 99 staraca.
JNA i domaći četnici iz Slunja pale i ubijaju po slunjskom kraju:
