Nakon Apela srpskom narodu u kolovozu 1941. koji su potpisali stotine najuglednijih Srbijanaca od episkopa SPC-a do akademika i političara, svaki bunt protiv nacista u Srbiji je praktički prestao. Da bi potpuno ugušili bilo kakav bunt, nacisti su uz suradnju brojnih srbijanskih kvislinga-doborovoljacaa, počeli progone ljudi koji se nisu mirili s okupacijom Srbije. Zbog toga je u središtu Beograda obješeno 5 ljudi koji su tamo visili cijeli dan.
Krajni cilj Apela i srbijanske politike uopće, bio je da Srbija ostane netaknuta u II. svjetskom ratu, kao što je uglavom i ostala – jednako kao u ratovima nakon raspada Jugoslavije 1991. godine. Cilj je bio težište borbi prebaci u NDH (danas države Hrvatska i BiH), koja je bila glavna prepreka obnovi Jugoslavije.
Dana 17. kolovoza 1941. njemačke snage u Srbiji u suradnji s vladom Milana Nedića objesili su u središtu Beograda, na Terazijama, petoricu ljudi: radnike Jovana Jankovića i Ratka Jevića, zemljoradnike Velimira Jovanovića i Svetislava Milina i učenika Milorada Pokrajca.
U Srbiji je veliki broj ljudi surađivao s nacističkom vlasti
Svi znamo da je Srbija ostala praktički netaknuta u II. svjetskom ratu, do dolaska sovjetske Crvene Armije u Beograd u listpoadu 1944. I čuveni Srijemski front na kojem su se odvijale jedine prave borbe, u to vrijeme nije bio dio Srbije već Nezavisne Države Hrvatske.
Premda je Srbija u II. svjetskom ratu pružila nikakav otpor nacizmu, tako nije bilo i sa podrškom: veliki broj Srbijanaca bio je dobrovoljno u raznim postrojbama koje su podržavale nacistički režim u Srbiji.
Valja istaknuti da je udio domaćih Srbijanaca u kvislinškim dobrovoljačkim jedinicama bio daleko veći nego njemačkih policijskih snaga. Već početkom rata Srpska državna straža, koja je podržavala naciste, imala je više od 17.000 naoružanih pripadnika, uz još nekoliko tisuća pripadnika fašističkih Ljotićevih doborovoljaca u Srpskom dobrovoljačkom odredu. Ljotićevci su, međutim, kasnije prešli pod njemačku komandu, a njihov broj se tada rapidno povećao! Odredi su prerasli u Srpski dobrovoljački korpus kojim je zapovijedao general Kosta Mušicki. Tu valja uračunati i 8.000 četničkih dobrovoljaca Koste Pećanca koji se stavio na raspolaganje nacistima.
I četnici Draže Mihajlovića su nakon propasti tzv. Užičke republike često surađivali s nacistima, mijenjajući strane u ratu, da bi najveći broj njih završio u partizanima. Draža Mihajlović je u Srbiji imao oko 10.000 četnika, a daleko veći broj četnika bio je u NDH, među kojima i tisuće onih koji su došli u NDH iz Srbije i Crne Gore kao dobrovoljci (ista stvar je bila i s partizanima iz Srbije).
Valja istaknuti da u Srbiji je najveći broj građana surađivao i prihvaćao nacističke vlasti, nakon što je 1941. godine slomljena tzv. Užička republika, kratkotrajno držanje teritorija oko grada Užica pod nadzorom četnika i partizana.
Vješanje u središtu Beograda – posljedica Apela vodećih ljudi Srbije za podršku nacistima
U spomen na petoricu obješenih sugrađana grad Beograd je 1983. godine Terazijama podigao spomenik na kome je u reljefu prikazan prizor vješanja, sa urezanim stihovima Vaska Pope posvećenim uspomeni na taj tragičan događaj. Postavljena je i brončana ploča sa epitafom.
U međuvremenu ploča je nestala kao i istina o petorici obješenih ljudi.
A istina je da su ljudi bili obješeni kao primjer kako će proći oni koji neće poslušati Apel srpskom narodu koji su potpisali najugledniji građani Srbije, tražeći da se ne opire nacističkom režimu Milana Nedića koji je bio na vlasti u Srbiji, kao niti njemačkim vojnicima.
Photo: wikimedia.commons.org
Malo se zna da je većina Beograđana, nakon početnog šoka, kroz cijeli dan mirno prolazila Terazijama, ispijala kave i pive, gotovo kao da se nije ništa dogodilo:
“Između obješenih zatezalo se veliko platno koje je objavljivalo konjičke trke kod Careve ćuprije za sljedeću nedjelju. Radio zvučnici su prenosili neku muziku Radio Beograda koji je sad bio njemačka vojnička stanica. Pred Difrankovom “Atinom“ sjedili su neki ljudi i žene, kao i svake druge nedjelje, i srkali svoja pića. Porodice, nedjeljno obučene, zaustavljale su se pred ovim prizorom i majke su držale za ruke svoju djecu koja su lizala kornete sladoleda na vrućini i gledala začuđeno u obješene. Na sredini terazijskog trga bila je istaknuta velika tabla sa inicijalima mučenika i njihovim zanimanjima – jedan student, dva radnika i dva seljaka, jedan iz Parcana, drugi iz Drlupe, oba iz sreza Kosmajskog, i djela za koja su ih optuživali“, pisao je kasnije Stanislav Krakov, pisac koji je tuda prolazio sa svojim ujakom Milanom Nedićem.
Priča da su Beograđani sjedili i pili pivo ispod leševa ubijenih, koja se provlači sve do danas kao neizostavan segment cjelokupnog pojma “vješanja na Terazijama”, najvjerojatnije je zaživjela iz ovih natpisa Krakova. On je tokom okupacije u nekoliko navrata u novinama ponavljao ovaj mučan detalj, o indiferentnim ljudima koji sjede u “Atini” (tada prestižni gradski lokal, baš pred samim mjestom zločina) i piju pivo u sjenci vješala.
Leševi su stajali na Terazijama čitav dan da bi, najvjerojatnije, bili skinuti u noći 18. kolovoza 1941. i odnijeti na nepoznatu lokaciju. Sami stupovi koji su poslužili kao gubilište dugo su stajali na tom mjestu, i to svih pet, sve do sredine pedesetih kada su preneseni na Novo groblje i postavljeni u Aleju ubijenih rodoljuba. Kao spomenik opstali su na tom mjestu desetljećima, do rekonstrukcije tog dijela groblja 2003. godine kada su neočekivano nestali bez ikakvog traga.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
