Dana 17. ožujka 2002. napustila nas je zaslužna Hrvatica, Pravednica među narodima i povjesničarka, koja je i po cijenu života, tijekom rata razotkrivala srbijanske laži i skrivene namjere njihove politike – Ljubica Štefan. Ona je 1991. i 1992. potajno iz arhiva u Beogradu prikupljala građu o srbijanskim zločinima s elementima genocida nad Hrvatima, Bošnjacima i Albancima, o Jasenovcu i Stepincu, a onda tu vrijednu građu donijela u Zagreb.
Napisala je, za Hrvate više značajnih knjiga, od kojih je jedna „Srpska pravoslavna crkva i fašizam“.
Ljubica Štefan prva je Pravednica među narodima proglašena od strane države Izrael pod imenom Hrvatske na njezin izričit zahtjev. Uz ime Ljubice Štefan i njezinog strica Luje Štefana po prvi puta na Yad Yashemu upisuje se ime države Hrvatske – Croatia! Bilo je to ratna 1992. godina. Do tada su predhodni pravednici Hrvati/ice bili upisivani pod imenom bivše države – Yugoslavia.
U teško ratno vrijeme u velikoj tajnosti i strahu, jer je rat dočekala u Beogradu, od 1991.-1992. radila je u beogradskim arhivima i prikupljala građu o srpskim genocidima nad Albancima, Hrvatima, o SPC, o Jasenovcu i o Stepincu, te objavila 8 knjiga vezano uz ta istraživanja.
Sve to još je uvijek vrlo aktualno i danas, posebice svetost Stepinca za koju se je Ljubica posebno zalagala.
Pala je u zaborav, pa smatramo da nam je dužnost osvježiti sjećanje na nju. Svojim istraživačkim radom, poput npr. Romana Leljka, neizmjerno je zadužila hrvatski narod.
Njezin vrijedan rad posebice se može uočiti u knjizi Juraj Batelje – Rivellijeva zavjera laži, Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska pravoslavna crkva (Zagreb, 2015.).
Postulator mons. Juraj Batelja u svojoj knjizi odgovorio je na lažne optužbe o Stepincu upravo sa preko šezdesetak navoda iz izvora Ljubice Štefan. U uvodnom dijelu knjige je napisao: “Za lakše razumijevanje djelovanja SPC u vrijeme Drugog svjetskog rata poslužila nam je knjiga povjesničarke Ljubice Štefan ‘Srpska pravoslavna crkva i fašizam’. Ona je mukotrpno radila u arhivima crkvenih i državnih ustanova u Beogradu i Srbiji te iznijela podatke koji svakog istinoljubivog i dobronamjernog čitatelja dovode pred nove spoznaje, a one dobronamjernom čitatelju i tražitelju mogu omogućiti istinit, pravedan i objektivan sud o bl. Alojziju Stepincu.”
Tema knjige – povezanost Srpske pravoslavne crkve s fašizmom kroz prizmu svetosavlja
U svojoj knjizi „Srpska pravoslavna crkva i fašizam“ Ljubica Štefan se dotakla teme čvrste povezanosti Srpske pravoslavne crkve sa ekspanzionističkom politikom Velike Srbije, a uvodnik u značajno djelo (čiji su urednici priznati povjesničari dr. Mirko Valentić i dr. Jure Krišto) dao je novinar Željko Krušelj koji u predgovoru knjige pod naslovom „Svetosavlje kao ishodište velikosrpstva“ piše:
„U beogradskoj se politici proteklih stoljeća mnogo toga mijenjalo, mahom u krvavim unutar srpskim obračunima i prevratima, ali velikosrpstvo kao temeljno nacionalno opredjeljenje nitko nije ozbiljnije dovodio u sumnju. Razlog je tome u činjenici da je glavno uporište te ekspanzionističke ideologije u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, zasigurno najvećem moralnom autoritetu srpskoga naroda.
Upravo je ta konstanta omogućavala srpskim vlastodršcima da prema susjednim narodima vode najrazličitije politike, otvorene agresije pa do varljivih savezništava, a da strateški plan ujedinjenja „svih Srba u jednu državu“ ne bude ugrožen, a kamoli zaboravljen u ropotarnicama povijesti. Polazeći od teze da je upravo on jedini autentični tumač narodne svijesti i savjesti, srpska je crkvena hijerarhija bezrezervno prihvaćala sve režime, pa tako i Nedićev kolaboracionizam tijekom Drugoga svjetskoga rata, a i komunistički ateizam poslije njega, samo ako je to u danim okolnostima bilo sukladno velikosrpskim ciljevima ili, barem, „očuvanju srpske biološke mase“.
Zato se u analizama djelovanja Srpske pravoslavne crkve manje može govoriti o duhovnosti i pravoslavnoj dogmatici, a to bi trebao biti smisao religijskog poslanja, kao i o raznim oblicima socijalne skrbi za vjernike, budući da je na prvome mjestu briga o naciji. I to ne samo u granicama srpske države, već „svuda gdje ima Srba i srpskih grobova“. Štoviše, sadašnji je srpski patrijarh (pisano 1996. op.) više puta javno upozoravao da njegova Crkva „ne priznaje Brozove granice“, otvoreno tražeći od beogradskog režima proširenje agresije na sva područja u kojima su „ugroženi srpski interesi“. Zanimljivo je da u tom krugu nisu samo prostori bivše jugoslavenske federacije, već i druge „povijesne srpske zemlje“.
Ovostoljetno viđenje svetosavlja, kao neospornog izvorišta srpskog ekskluzivizma i velikodržavlja, najotvorenije je 1935. izrazio žički episkop (biskup) i ljotićevski ideolog epiksop Nikolaj Velimirović u brošuri „Nacionalizam Svetoga Save“ (ovaj episkop je kanonizran od SPC-a, iste crkve koja se protivi kanonizaciji Stepinca op.). Ključna je episkopova teza, naime, bila daje »nacionalizam srpski…najstariji u Evropi«, odnosno da je Adolf Hitler u osmišljavanju njemačkog nacionalsocijalizma preuzeo 700 godina stare ideje toga srpskog „svetitelja,genija i heroja“….
Što je, na koncu konca, zajednička karakteristika svetosavskog naslijeđa?
Zacijelo je, s jedne strane, riječ o već spomenutoj fanatičnoj vjeri u velikosrpsko poslanje, ali i, s one druge, nakon neuspjeha u realizaciji tih planova naglo mirenje sa svim režimima koji su stjecajem političkih okolnosti nametnuti srpskome narodu. Karakterističan su primjer te radikalne opreke dva su dobro znana događaja, posebno njegovana u svetosavskoj tradiciji, koja su bitno utjecala i na tijek srpske povijesti. Prvi se zbiva uoči kosovske bitke 1389., kada se u desetercu opjevani knez Lazar suočava sa sudbinskom dilemom: »Kome ćeš se privoleti carstvu… Zemaljsko je maleno carstvo, a nebesko uvek i do veka«. Svetosavlju je, dakako, prihvatljivo samo ovo posljednje, koje Lazara i njegove vojnike neizbježno vodi u smrt.
Slično je, imajući u vidu Lazarevu sudbinu, uoči vojnoga puča 1941. razmišljao i patrijarh Gavrilo, patetično se mireći sa spoznajom da “ako je mreti, da umremo za svetinju i slobodu, kao i milioni proslavljenih predaka naših”.
I, kako se to povijest obično zna cinički šaliti, knez Lazar doista je dohvatio “carsko nebesko”, ali njegovo se plemstvo i svećenstvo odmah do zemlje poklonilo Turcima, vjerno im služeći kao vazali u daljim osvajanjima. Još je manje dvojbe imala hijerarhija Srpske pravoslavne crkve nakon kapitulacije Jugoslavije, kada je “u interesu srpstva” ponizno služila jednom od najbrutalnijih kvislinških režima u okupiranoj Europi.“
O toj političkoj i moralnoj kaljuži svetosavlja uvjerljivo govori knjiga Ljubice Štefan „Srpska pravoslavna crkva i fašizam“.
Tekst je napisan u spomen Ljubice Štefan, zaslužne Hrvatice, Pravednice među narodima i velike štovateljice blaženoga Alojzija Stepinca.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
