„U vrijeme žestokih borbi za Vukovar Tomac odlazi u London na sastanak s lordom Carringtonom. Prvo pitanje na ulazu u ministarstvo vanjskih poslova bilo je, kaže, jeste li i vi ustaša!? Rekao sam: čujte, to je najveća glupost koju možete pitati jer od 30 ministara u Vladi demokratskog jedinstva, 27 su bivši komunisti, ( što je točno 90 posto!), a bivši komunist je i predsjednik Tuđman. Prema tome, možete pitati jesam li ja komunist, ali da smo ustaše, to nema nikakvog smisla“, prepričava Tomac o Gregurićevoj Vladi nacionalnog jedinstva, a piše daniponosa.hrt.hr.
Bez obzira na zasluge ratne Vlade, ostaje činjenica da je gotovo cijela Vlada bila (post)komunistička – je li zaista Hrvatska imala tako malo ljudi koji nisu bili u Komunističkoj partiji da nisu mogli voditi državu ili je u pitanju ipak nešto drugo?
Na čelu Vlade u kojoj je u jeku agresije bilo 90 posto komunista bio je Franjo Gregurić iz HDZ-a, a premijer je postao 17. srpnja 1991. godine.
Gregurić nam danas kaže: „Ništa ne bih mijenjao. Vjerujte mi. Ponosan sam na to razdoblje. Ponosan sam na svoje suradnike u Vladi. „
Tada smo saveznika imali malo, a protivnika hrvatske samostalnosti napretek. Mate Granić se prisjetio razgovora s Margaret Thatcher kada mu kazala da su ona i Reagan bili na vlasti, da bi oni odmah bombardirali Miloševića i vojne ciljeve i prekinuli agresiju. No ona više nije bila na vlasti.
Zvonimir Šeparović, koji je u to vrijeme bio ministar vanjskih poslova, kaže kako su sve velike sile, članice Vijeća sigurnosti, bile protiv međunarodnog priznanja Hrvatske – Rusija, SAD, Francuska i Engleska, tako da je njih trebalo slamati. „Jugoslavensku diplomaciju, srpsku diplomaciju, osjećali smo na svakom koraku. Oni su imali vrlo skupe PR organizacije koje su zastupale njihov javni interes“, rekao je Šeparović.
Da su ga i te kako dobro zastupale, svjedoči potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva, Zdravko Tomac. U vrijeme žestokih borbi za Vukovar odlazi u London na sastanak s lordom Carringtonom. Prvo pitanje na ulazu u ministarstvo vanjskih poslova bilo je, kaže, jest li i vi ustaša!? Rekao sam: čujte, to je najveća glupost koju možete pitati jer od 30 ministara u Vladi demokratskog jedinstva, 27 su bivši komunisti, a bivši komunist je i predsjednik Tuđman. Prema tome, možete pitati jesam li ja komunist, ali da smo ustaše, to nema nikakvog smisla, prepričava Tomac.
Pitanje ostaje – je li trebalo biti toliko komunista u ratnoj Vladi i je li hrvatski narod imao pravo to znati?
Bez obzira na zasluge ratne Vlade, ostaje činjenica da je gotovo cijela Vlada bila (post)komunistička.
Tako da se postavlja pitanje koje se 1991. nije javno postavljalo: zašto su Hrvatsku, nakon pada komunizma, morali voditi ljudi koji su bili visokopozicionirani u komunizmu?
Zar je moguće da nije bilo poštenih ljudi, koji se nisu kompromitirali vodećim pozicijama u komunističkom totalitarnom društvu?
Ili je ipak istina, što se danas otvoreno priča, da su Hrvatima bile podmetnute neke stvari „ispod žita“, ali se o tome tada nije pričalo i nije pisalo.
Je li to jedan od razloga zašto se u Hrvatskoj nikada nije proveo ni najmanji oblik lustracije kojom bi iz javnog političkog života bili bar odstranjeni najviši partijski kadrovi?
Je li to jedan od razloga zašto se danas nakon 28 godina, ponovno zatvaraju arhivi, i to od strane onih koji su se kleli u domoljublje i državotvornost?
I još jedno ključno pitanje Gregurićeve vlade – privatizacija!
Na drugoj strani, pitanje dvojbene privatizacije koja je izvršena za vrijeme agresije ostaje visjeti u zraku do današnjeg dana.
Privatizacija je u Hrvatskoj počela prije rata – prema takozvanom Markovićevu zakonu privatizirani su Tvornica duhana Rovinj, Slobodna Dalmacija i Novi list. Većina dionica išla je zaposlenicima. Radnici TDR-a i Novog lista, barem oni koji su dobili veće pakete dionica, s vremenom su postali bogataši…, piše express.hr
Privatizacija Slobodne Dalmacije je pak poništena, kako bi se list dao u ruke stranačkim kadrovima. U međuvremenu, na Hrvatsku je izvršena agresija – a u jeku agresije, državni se vrh odlučio na privatizaciju bivšega društvenog vlasništva. Ta je odluka bila šokantna za mnoge jer je sudbina zemlje bila upitna, a uvjeti za privatizaciju nepošteni i nepovoljni. Masa je muškaraca, naime, bila na ratištu, uvjeti u zemlji kaotični, a cijene svega – od nekretnina do proizvodnih pogona – na samom dnu…
Ipak, i u tom kontekstu bilo je boljih i gorih ideja. Početna je zamisao bila da se ide na tzv. vaučersku privatizaciju – kojom su svi građani trebali dobiti svoj dio vlasništva nad poduzećima koja su nekoć pripadala “društvu”. Takvu su privatizaciju, uspješno, obavile neke bivše socijalističke zemlje (Češka, Poljska) i pokazala se uspješnom. Poduzeća su, pojednostavljeno govoreći, darovana građanima, a oni su onda s vaučerima radili što su htjeli.
No u Hrvatskoj je izabran najgori model privatizacije – poduzeća su najprije prešla u ruke države, a potom predana u ruke vlasti bliskih ljudi…
“Činjenica je“, piše Josip Manolić u knjizi Politika i domovina, „da smo nekoliko dana prije sjednice vlade, u najužem rukovodstvu, zaključili da ćemo prihvatiti prijedlog o takozvanoj vaučerskoj privatizaciji, a da smo na vladi zaključili da se ide s podržavljenjem cjelokupne društvene imovine”. To je bio presudan trenutak – tada je građanima Hrvatske „oteto“ ono što su stvarali desetljećima, da bi potom bilo predano u ruke onih koji će te tvrtke uglavnom upropastiti, maloj četi odabranih koju su novinari i javnost nazvali tajkunima.
Gregurić se pozvao na kolektivnu suglasnost o donošenju zakona o privatizaciji i pretvrobi.
“Kad je riječ o izjavi gospodina Manolića o odgovornosti za donošenje Zakona o privatizaciji društvenih poduzeća i pratećeg Zakona o Fondu za privatizaciju u Hrvatskom saboru – istina je da sam kao resorni potpredsjednik bio predlagač Zakona o privatizaciji na sjednici Sabora u prvom kvartalu 1991., nakon što je Vlada pod predsjedanjem Josipa Manolića prihvatila prijedlog Zakona i uputila ga u saborsku raspravu i usvajanje. U Saboru je bila rasprava o prijedlogu zakona s amandmanima koje su predlagali saborski zastupnici. U pripremi donošenja zakona direktor Agencije za restrukturiranje i razvoj obavio je više od 30 javnih prezentacija i više od 700 konzultativnih sastanaka s predstavnicima komora, sindikata i velikih radnih organizacija.
U raspravi je i isticana potreba za donošenje tog zakona jer su bili na snazi postojeći savezni zakoni, a upravo smo zbog negativnih posljedica koje bismo mogli imati u dijelu hrvatskog gospodarstva htjeli donijeti novi zakon. Vječno je pitanje je li trebalo donositi zakone o pretvorbi i privatizaciji 1991. godine, kada je rat već bio na vidiku, ili cijeli proces zamrznuti za neko novije doba. Svi smo očekivali da će rat u Hrvatskoj trajati kratko. Vlada kojom sam ja predsjedao nakon Manolića imala je u svom radu temeljne zadatke borbe za međunarodne priznanje i prijam u Ujedinjene narode, u čemu smo zajedno s hrvatskim braniteljima i uspjeli, te brigu o više od 600 tisuća prognanih i izbjeglih građana Hrvatske.”
Manolićevo prozivanje Gregurića za “zapovjednu odgovornost” prema njegovu intervjuu u jednom tjedniku nije korektno, završava express.hr
A Hrvatska je ostala devastirana s većinom kapitala koji je prešao u ruke moćnih pojedinaca – koji su, očito, već bili pripremljeni za ono što se trebalo „privatizirati“. A to su većinom bili također kadrovi iz komunizma, njihovi sinovi, nećaci, rođaci, i tko zna tko i kako…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
