18. lipnja 1950. Crveni teror i zločin bez kazne – ubijanja svećenika trajala su čak do 1950. godine!

Foto: Thinkstock

Komunisti su kamenovali Petra Bašića u lipnju 1950., a godinu dana kasnije umro je u splitskoj bolnici od posljedica mučenja. Strašne sudbine i ubijanja svećenika potresale su katolički puk godinama nakon završetka rata, a posebno je potresna sudbina tisuća Hrvata bačenih u jamu Bezdanka pored Kostrene, koje su partizani zatrpali smećem, naredili šutnju, a onda su ubojice 1990. govorili da je unutra – stoka.

DORH nikada nije proveo istrage o ovim zločinima, a hrvatska država i političari koji je vode 29 godina ne vode nikakvu brigu o spomenu na te ljude.

VLČ. PAVAO BEDENIK – ubijen u Okiću 1946. iz sačmarice od strane komunističkih bandita

Vlč. Pavao Bedenik(32) bio je župnik u Sv. Martinu pod Okićem (Zagrebačka nadbiskupija). Ubijen je 12. rujna 1946. pred župnim dvorom. Bio je četvrtak 12. rujna 1946., i Ime Marijino. Toga dana domaćica na župnom dvoru, Margareta Tomljenović, kuhala je pekmez pod lipom na dvorištu ispred župnog stana. Predvečer je župnik vlč. Pavao Bedenik rekao da ide u crkvu izmoliti preostali dio Časoslova. Odjednom se je čuo hitac iz puške. „PAO JE NA ZEMLJU I REKAO: ‘ISUSE, MARIJO, JOSIPE, SVE JE SVRŠENO’“ „Puklo je” – reče župnik, te počne rukom otresati sačmu s lovačke puške po prsima. Domaćica je mislila da to nisu meci puške, ali on je pao na zemlju i rekao: „Isuse, Marijo, Josipe, sve je svršeno.” Nekoliko je puta udahnuo i ispustio dušu…, piše book.hr

 

DON PETAR BAŠIĆ – kamenovan u blizini Metkovića 1950. godine

Don Petar Bašić (38) bio je župnik u Bagaloviću kod Metkovića (Splitsko-makarska nadbiskupija). Komunisti su ga kamenovali u lipnju 1950., a godinu dana kasnije umro je u splitskoj bolnici od posljedica mučenja. Narod drži da je umro od udaraca zadobivenih u župi Plina (kod Ploča), gdje je poslije rata išao ispovijedati. Na prevaru da ide bolesniku, pozvali su ga van i prebili, tako da mu je izbijen bubreg. Svećenik iz Metkovića je organizirao da ide u Sarajevo, i otišao je. Tamo su mu izvadili jedan bubreg. Drugi je bio oštećen.

 

DON ANTE BRAŠKIĆ – zatukli ga veslima u Vranjicu kod Splita

Don Ante Braškić (57) djelovao je kao župnik u Vranjicu (Splitsko-makarska nadbiskupija).  Komunisti su ga napali u župnoj kući u siječnju 1946. godine. U bijegu pred njima, on se bacio u more, gdje su ga tukli veslima. Umro je 30. rujna 1948. u Splitu, od posljedica mučenja.

 

VLČ. MATIJA CRNKOVIĆ – sveti čovjek ubijen na Dravi kod Ludbrega sa još 30 Hrvata

Vlč. Matija Crnković (55) bio je župnik u Ludbregu (Zagrebačka nadbiskupija).  Za vrijeme rata primio je preko Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, na molbu nadbiskupa Stepinca, 240 komunističke i pretežno srpske djece i smjestio ih po katoličkim obiteljima Hrvatskog Zagorja. Još i danas neki žive u župi i privatno ističu da „svoj život imaju zahvaliti župniku Mateku”. „Prema pričanju i svjedočanstvima očevidaca, početkom svibnja 1945. god., župnik Matija Crnković krenuo je prema Zagrebu. Na putu kod Varaždinskih Toplica, među ostalim bjeguncima koji su se povlačili, uočio ga je neki učitelj Kučiš i prijavio novim vlastima. Odmah su ga uhitili i odveli na Oznu u Varaždin, u Milićku ulicu gdje je bio zatvor. Tu je proboravio mjesec dana. Tu mu se želi podmetnuti kao zločin priznanje da je prokazao ustaškim vlastima više simpatizera i suradnika NOP-a, koji su bili uhićeni i bacani u koncentracione logore. Isti Zapisnik spominje niz takvih osoba, ali i činjenicu da su dotični „sada kod kuće” ili „nakon izvjesnog vremena pušteni su kući”. Župnik Matija Crnković, naprotiv, nikada se više nije vratio kući u Ludbreg. U spomenutom zloglasnom zatvoru Udbe u Varaždinu teško je obolio na crijevima. Prebacili su ga u bolnicu. Ondje ga je posjetila bratićeva kćerka Barica Cmković sa svojom majkom Jelkom… Nakon nekoliko dana išla je nećakinja Barica ponovno u bolnicu vidjeti i posjetiti stričeka, ali ga ondje više nije našla. Pošla ga je tražiti u zatvor. Ondje je bio zatvoren Šimun Matoc iz Apatije. On ju je vidio sa zatvorskog prozora i pokazao joj rukama da su sinoć odveli iz zatvora prema Dravi 30 ljudi na strijeljanje.

 

VLČ. DRAGUTIN DELIJA – zaklan bajunetom u Voloderu pored Kutine

Vlč. Dragutin Delija (27) bio je župnik u Voloderu (Zagrebačka nadbiskupija). Ozna ga je ubila 1. prosinca 1945. u Voloderu. U Spomenici župe Voloder o njemu piše: „Ubijen je od razbojnika dobri anđeo, svećenik mladi, idealni i tihi velečasni Dragutin Delija. Ubijen od bezbožnika zato što je svećenik. Nije se bavio politikom, nego samo vršio kao pastir vjerske dužnosti. Uvečer stupila su dvojica naoružanih u župski dvor, a naokolo kuće nekolicina. Kada su pokupili crkveni i osobni novac izvedoše ga na dvorište između dva mlada oraha i tu ga najprije probodoše bajunetom, a onda iz puške dva hica te je odmah ostao ležati mrtav, bez ijedne riječi predavši svoju anđeosku dušu vječnome Pastiru.“ „

Narod je bio jako potresen, što je pokazao i veličanstveni sprovod cijele župe koja ga je u velikoj žalosti otpratila do Ludine, uz veliko konjaništvo i pješake. Ostat će trajna i sveta uspomena u narodu i okolici.

 

VLČ. MARTIN BUBANJ – bačen u jamu Bezdan pored Kostrene sa tisućama Hrvata

Vlč. Martin Bubanj (47) bio je župnik župe Sv. Ćirila i Metoda u Sušaku (Riječko-senjsko-modruška biskupija). Partizani su ga uhitili u travnju 1945., ubili i bacili u jamu zvanu Bezdan u Kostreni pokraj Rijeke. Svjedočanstvo o smrti vlč. Bubnja ispričala je Lucija Cibič: „Čuvala sam krave s dvije žene. Našle smo se u blizini jame. Inače smo odlazile na pašu obično uz more. Čuli smo da su jednu Ruskinju i vlč. Bubnja u Doričićima doveli pred jamu i ubili. Mi žene otišle smo vidjeti. Vidjele smo ih dok su još bili živi, kad su ih doveli do jame.

„NAJPRIJE SU VLČ. BUBNJA NEŠTO ISPITIVALI, PA SU GA SVUKLI, DALI SU MU MOLITVENIK DA MOLI…“ Sakrili smo se daleko, iza jedne šmrike. Vidjeli smo da su doveli dvije osobe, postavili su ih pokraj jame. Najprije su vlč. Bubnja nešto ispitivali, pa su ga svukli, dali su mu molitvenik da moli. Vidjela sam ga ovako (iz profila). Ona je gospođa htjela vriskati. A mi nismo smjeli ništa, da nas ne bi bacili u jamu. I tako smo mi škicale kroz grm. Onda su velečasnoga opalili tu (pokazuje zatiljak) i bacili u jamu, a poslije su i gospođu. Zna se tko su žrtve i tko su ubijeni, a zaboravljamo da su njihove ubojice uglavnom još živi, hodaju slobodno, žive vrlo dobro. Nitko od njih nije kažnjen. Nitko od njih nije odgovarao za svoje zločine.“

 

Dodatak: O jami Bezdan (Kostrena) – laži partizana da je u jami stoka pa su ubijene starce, žene i druge zatrpali smećem!

Bezdan, Brezdan, Bezdanka – isti su nazivi za još jedno (ne)poznato partizansko stratište. 27. travnja 1945. godine u ovoj je jami svoje živote tragično, bez suđenja i dokazivanja krivnje svećenik Martin Bubanj, izgubilo između tisuće ljudi, žena, staraca, djece… Možda bi svaki spomen na ovu jamu bio izgubljen da među ubijenima nije bio i sušački župnik Martin Bubanj, tako da je katolička crkva uspjela sačuvati kakav-takav spomen na ovo strašno partizansko stratište.

O tome se prvi puta progovorilo tek nakon raspada bivše Jugoslavije, a pristup na to područje je bio zabranjen, pošto je tu bio teren jugo-vojske. Nakon strašnog masakra, jama se zatrpana raznoraznim smećem, a onda i otpadnim materijalom iz «Vulkana». Čak i danas kada dođete na Bezdan i razgrnete zemlju, na dubini od par centimatara ćete naići na crnu tvar praškaste strukture.

Na prve navode 1990. o ovoj strašnoj tragediji uslijedila su reagiranja domaćih, kostrenskih partizana. Prvo su govorili da je tu bacana stoka. Nakon toga su govorili da je ipak bilo tu i pogubljenih ljudi, ali da su to bili prije svega Nijemci koji se nisu htjeli predati i par domaćih izdajnika. Sve je to bila velika laž, a poremećeni zločinci koji su počinili ovaj masakr nisu nikada za ovo odgovarali,

Narod.hr nastoji objektivno informirati javnost o svim važnim temama iz Hrvatske i svijeta i onim temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima. Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati vas o najvažnijim događajima potrebna nam je Vaša pomoć. Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Stari Primorci su govorili da je kolona pogubljenih bila duga od Rijeke do Kostrene, znači preko pet kilometara. Neke su dovozili kamionima. Okupljanje je bilo kod zgrade stare škole, danas zgrade Općine Kostrena. Tu su ljudi bili čuvani do sumraka, a onda vezani žicom sprovedeni do Brezdanke, mučeni i ubijeni. Jedan je čovjek uspio izvući živu glavu nakon što ga je jedan od partizanskih kapetana izdvojio iz reda kao pekara. Godinama su se na kostrenskim plažama pojavljivali leševi, ali je pitanje da li su to zaista isplivavale žrtve Bezdana ili neke druge žrtve partizanskih pokolja.

 

Jama Bezdan i spomenik koji su podigli domoljubi Hrvatskog Primorja:

Photo: komunistickizlocini.net

 

Imena poremećenih ubojica poznata – DORH ništa ne poduzima 29 godina!

Župnik Manjgotić je tijekom godina istraživanja uspio čak saznati i za izravne počinitelje tog zločina: »Jedan od izvršitelja još je uvijek živ, a dvojica su umrli. Ja sam s njime razgovarao, ali kada se o tome povede razgovor, neće ništa kazati. Tada je bio dvadesetogodišnjak« (»Na Sušaku podignuta prva spomen-ploča žrtvi komunističkog nasilja u Hrvatskoj«, »Novi list«, 18. svibnja 1995, str. 5).

Emil Kratil, majstor za glasovire, koji je g. 1945. najprije bio raspoređen u skupinu za pogubljenje a potom ipak nad samom jamom pušten, puno je godina kasnije opisao susret s jednim od egzekutora nad jamom Bezdan: »Ovo vam pričam jer sam danas doživio udar da mi je došlo zlo videći jednog od kostrenskih partizana, dolazeći do obitelji, gdje sam bio pozvan da ugodim glasovir« (»Zvona«, Rijeka, travanj 1995. str. 4).

Lucija Cibić iz kostrenskog zaselka Šodića slučajno se zatekla u blizini stratišta i vidjela Bubnjevo pogubljenje: »Mi žene smo otišle tamo vidjeti. Ali smo ih vidjele još žive kad su ih do jame dopeljali. Sakrile smo se iza jedne šmrike, daleko, ne blizu. Vidjeli smo da su doveli dvije osobe, postavili su ih kraj jame. Doveli su ih partizani. Najprije su njega nešto ispitivali, pa su ga svukli, dali su mu molitvenik da moli. Vidjela sam ga ovako, iz profila. Ona je gospođa htjela vriskati. A mi nismo smjeli ništa da ne bi nas u jamu hitili. I tako smo mi kroz grm špijali. Onda su velečasnog opalili tu (pokazuje zatiljak) i bacili u jamu. A poslije su i gospođu, lijepu gospođu, od najviše pedeset godina. Onda smo pobigli ća s blagom« (»Zgrušana krv do gležnja«, »Večernji list«, 1. rujna 1990, str. 10).

Slikovni rezultat za jama bezdan komunistickizlocini net

Photo: komunistickizlocini.net

Srećko Fužinac, voditelj nekadašnjeg istražnog centra Komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava za područja bivših općina Delnice, Crikvenica, Čabar, Krk, Mali Lošinj, Opatija, Rab, Rijeka i Senj, opisao je cijeli partizanski postupak: »Ljude su okupili u kostrenskoj školi te u jednoj sušačkoj vili, odakle su ih potom u više navrata, u kolonama odvodili do kostrenske jame Bezdan, njihovog stratišta. Tu je mučki ubijeno, prema iskazima svjedoka, nekoliko stotina ljudi vezanih žicom, preklanih i strijeljanih uz zapomagajući vrisak i jauke… Pristup jami tada i još mnogo nakon toga bio je zabranjen, a kasnije je minirana, zatrpana vapnencem i potom postala najobičnijim odlagalištem otpada« (»Na Sušaku podignuta prva spomen-ploča žrtvi komunističkog nasilja u Hrvatskoj«, »Novi list«, 18. svibnja 1995, str. 5).

Uz ostalo Fužinac je i izjavio: »Dok su počinitelji ovog strašnog zločina u Kostreni, poslijeratni partizani, čija su imena poznata, a poznato je i to da nisu bili Hrvati, doživjeli i živjeli u počastima, dotle su njihove žrtve ponižavane a njihov strašni grob pretvoren je u smetlište« (isto, str. 4). Starica Antonija Kerner prisjetila se također tih mučnih dana: »Usred ljeta punih pet dana i noći uz jamu odjekivala je paljba. Potom su pucnji prestali, ali se čulo dozivanje u pomoć…« («Večernji list«, 25. kolovoza 1990, str. 10).

2002. godine nekolicina ljudi je svojim rukama podigla spomenik žrtvama partizanskog terora, bez ikakve financijske pomoći države ili općine. Nakon dovršetka spomenika, organizirano je hodočašće. Bio je sunčan i vruć dan, povorka se sakupila ispred zgrade Općine i krenula križnim putem do Bezdana. Bilo je tu i mladih i starih, djece, žena, starica u crnini koje su molile i plakale… Josip Manjgotić je održao prekrasnu misu: «Došli smo ovdje sa strahopoštovanjem jer je svaki grob za nas vjernike sveto mjesto. Ova je jama natopljena krvlju mnogih ali i mržnjom koja još lebdi u zraku, a što smo osjetili i prošle nedjelje. Zločini nikad ne zastarjevaju, pa i gadosti učinjene na ovom mjestu su vapijući grijesi do neba, bez obzira da li spadaju u crvene ili crne. Ipak, za našu državu zločini nisu jednaki, jer jedino su nacizam i fašizam doživjeli osudu, ali ne i komunizam kako su to učinili Europa i svijet. Ovdje smo kao molitelji, a ne tužitelji i istražitelji što bi drugima trebao biti posao.»

Izvor: narod.hr/book.hr