18. prosinca 1942. Podlapača (Lika) – četnici započeli, a partizani i komunisti dovršili ubijanja i progone Hrvata!

Foto: Snimka zaslona

Nakon četničkih napada, nakon nekoliko dana u mjesto su stigli Talijani. Mještani su se većinom vratili iz Gospića. Napadi srpskih ustanika koji su nastavljeni 10. listopada 1942. i 18. prosinca 1942. odbijeni su.

Ličko selo Podlapača se službeno od 1904. naziva Podlapac (iako se neslužbeno upotrebljavalo i ime Podlapača). U Podlapcu je početkom II. svjetskog rata živjelo oko 2.000 Hrvata.

Početkom 1941. godine kada izbija Drugi svjetski rat, Podlapača broji 2.100 duša, ima dvije škole, četiri trgovine, mlin i poštu. Danas drvena crkva od klesana kamena i katoličko groblje u Podlapači čuvaju tu prošlost.

Napadi srpskih ustanika na hrvatsko selo

Pored pojedinačnih ubojstava iz zasjeda i otimanja stoke podlapačkim Hrvatima, srpski ustanici iz svih graničnih sela, nakon pismenog “ultimatuma” prvi su put organizirano napali Podlapac 3. rujna 1941. Uspjeli su zauzeti pola sela i prodrijeti do samog središta, a najveći dio Hrvata izbjegao je u Gospić (sličnu sudbinu doživjeli su preostali Hrvati Podlapca i u Domovinskom ratu). Nekoliko je mještana ubijeno, a dio je naselja opljačkan.

Već nakon nekoliko dana u mjesto su stigli Talijani. Mještani su se većinom vratili. Napadi srpskih ustanika nastavljeni 10. listopada 1942. i 18. prosinca 1942. odbijeni su. No, napad partizanskog Drugog ličkog NOP odreda (sastavljenog većinom od okolnih Srba, uz izvjestan broj Hrvata i Slovenaca) izveden 2/3. veljače 1943., nakon pokolja u Udbini,  bio je uspješan i mjesto je zauzeto. Mnogo je podlapačkih Hrvata tada ubijeno, što u izravnim okršajima, što u akcijama “čišćenja”. Javno strijeljani Lukica Javor i Ivica Vlainić, ugledni Podlapčani. Potom su Lukičin otac, 70-godišnji Joso Javor  i Nikola Begić zatučeni od žena kamenjem i kolcima. Oko 20 obitelji protjerano je iz Podlapca, a imovina im konfiscirana. Tada je središte opustošeno, a sve su trgovine opljačkane.

U kakvim su uvjetima živjeli Podlapčani, pokazuje i njihov čin da su noću između 9. i 10. veljače 1943. tajno organizirali i izveli bijeg cjelokupnog pučanstva mjesta. Tako su u izbjeglištvu proveli do kraja rata 1945. Kada su se počeli vraćati u mjestu nije bilo niti jedne kuće pod krovom, a sve su temeljito bile opljačkane. Do popisa 1948. bilo ih je u mjestu 779, među kojima su i mnoga djeca rođena tijekom rata. Opširnije o tim zbivanjima u selu vid: Prof. Jure Karakaš, Selo Podlapac i njegovo stradanje tijekom II. svjetskog rata (1941.-1945.), Krbavska bitka i njezine posljedice, Zagreb, 1997., str. 221-225.

 

Podlapača na rubu povijesnog Krbavskog polja

Slikovni rezultat za podlapača"

Photo: wikimedia.commons.org

Završetkom Drugog svjetskog rata 1945. godine počinje pakao za Podlapaču. Komunističke vlasti ukidaju tadašnju općinu Podlapac, a mjesto priključuju općini Titova Korenica, s većinskim pravoslavnim življem. Životne i ekonomske poteškoće i muke – bez vode, struje, trgovine, socijalne zaštite i pravne pomoći. Dolazi i vrijeme “lova na vještice” od strane OZN-e koja traži narodne neprijatelje, Hrvate. Mnogi će Podlapčani bez suđenja izgubiti živote u ‘noćnom lovu’ i strijeljanju. Ovakav pritisak i borba za opstanak i goli život bit će razlog da se nađe novi način kako taj život sačuvati. Izlaz je bio opet u iseljenju. Podlapača u ta vremena nema svećenika. Vjernici u takvim prilikama sami se okupljaju na molitve kod rođenja i ukopa mrtvih. No, dolazi vrijeme kad se prilike postupno normaliziraju na području cijele Like, pa tako Podlapače. Bilo je to od 1960. godine, stiže svećenik koji oživljava zamrlu vjeru. Obnavlja se crkva, koja postaje nova nada.

Podlapača postaje jedina oaza katolika i Hrvata na Krbavi, sve druge župe su raseljene, kuće i crkve spaljene.

Apokalipsa Podlapača donijet će u tom krugu života nestajanje jednako onom iz 1941. godine. To će se ponovo dogoditi 1991. godine u Domovinskom ratu, bilo je to apokaliptično vrijeme za Podlapaču za čak treću generaciju , koja će plaćati životima i materijalnim dobrima. Zaraženi virusom pravoslavnog carstva dići će se kao vihor nad Podlapačom. Raseljavanje, bježanje i umiranje na pragu ognjišta. U Domovinskom ratu 1991. godine Podlapača je imala 294 duše. U bijegu pred četnicima slijedilo je novo veliko raseljavanje. Jedan je dio ostao u zatočeništvu. Patnje i progoni 1991. godine bili su slični ili isti kao oni iz 1941. godine. Danas nakon svih patnji i oluja Podlapača umorna od povijesti, lagano nažalost izmire u slobodnoj Hrvatskoj. 17 kilometara od Udbine uska cesta vas vodi u pusto mjesto vječne borbe između života i smrti. Umorna Podlapača čeka Vas sumorno, jer u njoj danas živi manje od 150 ljudi, kao posljedica burne i teške prošlosti. Župna crkva sva od klesana kamena najviše govori o jednom nikad pokorenom selu, koje u spomenarima prošlosti Like zaslužuje mjesto na oltaru mučeništva, patnje, ali i ponosa.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr