Žanetićeva nevolja bila je što je patio od uvijek pogubnog “suviška hrvatstva” prema mjerilima Jugoslavena. Splitski orjunaši to mu – borbeno i nepokolebljivo hrvatsko domoljublje – do smrti nisu oprostili. Takvu nogometnu legendu nisu pozvali čak ni na proslavu 100. obljetnice “Hajduka”.
O veličini ovog nogometaša najbolje svjedoči to što je uvršten u najbolju svjetsku jedanaestoricu 1960. godine sa igračima kao Pele, Di Stefano, Puskas, Gento i dr. Nogometni zaljubljenici znaju težinu planetarnih zvijezda koje su harale planetarno popularnom nogometnom igrom 60-ih godina.
A s njima je po prvi puta bio i jedan Hrvat – veliki domoljub i čovjek Ante Žanetić.
Taj rođeni Korčulanin i legendarni igrač Hajduka odigrao je razdoblju 1955-1960. čak 250 utakmica za „splitske bile“ i dao 41 gol, dok je za reprezentaciju bivše zemlje (dok nije emgrirao jer su granice bile zatvorene) odigrao 15 utakmica i dao 2 gola, te osvojio zlatnu olimpijsku medalju 1960. i drugo mjesto na prvenstvu Europe iste godine.
O njegovoj nogometnoj veličini govori da ga je te 1960. autoritativni World Soccer smjestio u najbolju reprezentaciju svijeta sa proslavljenim imenima: Grosics, Bergmark, Santamaria, Nilton Santos, Vergas, Žanetić, Julinho, Pele, Di Stefano, Puskas i Gento.
Sam Žanetić je u intervjuu Jošku Čelanu izjavio: „Negdje 1958. splitski orjunaši doveli su za trenera Hajduka velikosrbina Milovana Ćirića. Alfa i omega splitske Orjune tada je bio Miljenko Smoje, kojeg se svakog dana moglo vidjeti u hotelu Bellevue, kako pije „kafu“ sam s Ćirićem. Ćirić je u kratko vrijeme zatrovao odnose između Hajduka i Dinama, tako da je sada Zagreb neprijateljski grad, a Beograd prijatelj Hajduka. Od tada je počeo pravi rat između navijača bilih i plavih”.
Posebno se sjeća utakmice 1960. kada je Milovan Ćirić, kasniji trener Crvene Zvezde, išao đonom na zagrebački Dinamo i pobijedio 3:2 u jednoj vrlo gruboj utakmici na granici prekida, te time omogućio svojoj Crvenoj Zvezdi da postane prvak Jugoslavije. Prvak je trebao biti Dinamo koji je imao možda najbolju generaciju svih vremena, ali sudačkim namještanjima, pogodovanjima i osobito huškanjem Srbina Ćirića protiv Zagrepčana u korist Beograđana – prvak je postala Zvezda.
Žanetić to nije mogao mirno gledati i otvoreno je govorio igračima Hajduka u svlačionici da o tome da Hrvati ne smiju protiv Hrvata, a osobito na nagovor trenera koji je došao iz Beograda u Hajduk.
Žanetić kao najbolji igrač Hajduka je na toj utakmici bio zamijenjen u 20. minuti, jer je bilo poznato da je njegova želja bila da prvak Jugoslavije postane hrvatski klub Dinamo, a ne Crvena Zvezda i da je na to nagovarao još neke domoljube iz splitskog kluba.
Nakon Hajduka velikosrbin Ćirić se vratio u Crvenu Zvezdu.
U ta olovna vremena, kada su hrvatski klubovi Hajduk i Dinamo bili sudačkim i političkim smicalicama gurani u drugi plan u korist beogradskih klubova Partizana i Crvene Zvezde, bio je to veliki grijeh. Iako je bio planetarno popularan i omiljen u svijetu i domovini, Ante Žanetić je zbog svog hrvatstva bio pretučen na splitskoj rivi uslijed bijela dana. Od tada mu je život u Splitu postao pakao, te je bio pretučen još dva puta.
Tvrd i nepokolebljiv, poput svih domoljuba hrvatskog juga, odlučio je pobjeći iz Jugoslavije, koja je tada imala zabranu odlaska svojih građana iz zemlje. Godine 1961. iskoristio je gostovanje Hajduka u Njemačkoj i pobjegao, te se 1967. smjestio u Australiji gdje je i umro.
Dok je bio u emigraciji, ime mu je bilo u zabrani. Nije ga se smjelo spomenuti, nije ga se navodilo u almanasima, niti ga se za sve vrijeme Jugoslavije ikad uvrštavalo među najbolje Hajdukove momčadi svih vremena, niti ga se spominjalo kao kandidata za tu momčad, pa mlađe generacije navijača i Hrvata nisu ni mogle znati za tog velikog igrača. Premda europski igrač broj 1 na tome položaju, jugokomunistički režim namijenio mu je zaborav. Ante Žanetić, premda je bio daleko očima od Hrvatske, Hrvatska mu je uvijek bila blizu srca, što je sve više raslo kako je vrijeme prolazilo. Osobito se angažirao za Hrvatsku u vrijeme hrvatskog oslobodilačkog rata, u danima kad se Hrvatska ujedinjavala s iseljeništvom.
Godine 2006. je objavio autobiografsku knjigu “Zlato Rima i Srebro Pariza” – sportski memoari i trnovit put Ante Žanetića koju je posvetio svom “namučenom i nepokorenom hrvatskom narodu”.
Veliki nogometaš umro je na 2014., a splitski domoljubi su mu se odužili pločom s njegovim imenom i prezimenom na zapadnoj splitskoj obali. U rodnom Blatu Torcida je naslikala veliki mural sa slikom i natpisom Ante Žanetić-Luli, te postavom 11 mega-zvijezda najboljih nogometaša svijeta među kojima je bio i pokojni velikan hrvatskog nogometa.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
