Logori Topovske šupe na Autokomadi, Sajmište na lijevoj obali ušća Save u Dunav i kasarna 18. pješadijskog puka na Banjici, nešto kasnije logori na Ušću i u Milišića ciglani na Zvezdari učinili su da Beograd postane jedina prijestolnica i glavni grad u Europi na čijem su gradskom tlu formirani koncentracijski logori.
Mjesec kolovoz 1941. bio je mjesec žestokih progona Židova u Beogradu i Srbiji. Ti progoni su počeli već u travnju 1941. godine kada su beogradski Židovi dobili žute trake na rukave, a u Beogradu i Srbiji nije bilo većeg otpora toj sramoti.
Progon Židova u Srbiji počeo je već tjedan dana nakon raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne države Srbije, pod njemačkom okupacijom. Već 19. travnja 1941. Beograd je bio oblijepljen plakatima da se svi Židovi moraju javiti na Tašmajdan radi dobivanja žutih traka.
Židovi su Srbiji izgubili su sva prava, svu imovinu i dobili – žute trake.
Sramota Srbije – Beograd proglašen prvim velikim gradom “očišćenim” od Židova
Prema podacima iz Glasa Koncila, od 11.870 beogradskih Židova samo je 1.115 preživjelo rat, a glavnu ulogu u hvatanju i ubijanju Židova imale su srbijanske kvislinške vlasti, piše Glas Koncila.
Zanimljivo da je Beograd proglašen Judenfrei čak dva mjeseca prije nego Srbija, u lipnju 1942. godine, kao prvi veliki grad u Europi očišćen od Židova.
Holokaust je sramota koja nikada neće moći biti isprana s glavnog grada Srbije, jer progon ne bi bio tako detaljan da u prokazivanje Židova nije bio uključen i veliki broj kvislinških formacija, pa i građana Srbije, koji su prokazivali Židove koji su se skrivali.
Naravno, bilo je i onih dobrih ljudi, kao i svugdje, koji su nastojali zaštiti progonjene Židove.
Tijekom narednih mjeseci, od travnja 1941. oko 16 000 Židova ubijeno je u okupiranoj Srbiji (uključujući Banat). Ovaj broj obuhvaća gotovo sve Židove iz Beograda, 3 800 Židova iz Banata i 1 100 židovskih izbjeglica iz centralne Europe (uglavnom Austrije), čiji je bijeg preko Jugoslavije do Palestine prekinut njemačkim napadom na Srbiju u travnju 1941.
Sistematsko uništenje Židova u Srbiji odvijalo se u dvije faze:
U prvoj fazi, koja je trajala od lipnja do studenog 1941., u okviru mjera odmazde (Geiselmordpolitik) koje su sprovodile srbijanske kvislinške i njemačke snage, strijeljani su Židovi, muškarci.
U drugoj fazi, između prosinca 1941. i svibnja 1942., žene i djeca su internirani u logor na Sajmištu (Semlin Judenlager) u Beogradu gdje su ubijeni.
Sramota Srbije – glavni grad Beograd imao četiri koncentracijska logora u gradu!
Tijekom okupacije 1941-1944. godine u Beogradu su formirana i radila 4 koncentracijska logora: Banjica, Sajmište, Topovske šupe i Milišića ciglana.
Ova mjesta stradanja, koje je organizirala nacistička vlast uz bezrezervnu podršku srpskih kvislinga, u urbanoj jezgri Beograda (osim Sajmišta tada na drugoj obali Save, danas dio Beograda), nisu memorijalizirana, obilježena i zaštićena. Samo dva su, Banjički logor i Staro Sajmište, gradskim odlukama 1984. i 1987. proglašena za „kulturno dobro“, Topovske šupe imaju samo status „prethodne zaštite“, a logor u Milišića ciglani, koja više ne postoji u fizičkom obliku, nije nikada bio predmet razmatranja i valorizacije u službi zaštite.
Logori Topovske šupe na Autokomadi, Sajmište na lijevoj obali ušća Save u Dunav i kasarna 18. pješadijskog puka na Banjici, nešto kasnije logori na Ušću i u Milišića ciglani na Zvezdari učinili su da Beograd postane jedina prijestolnica u okupiranoj Europi na čijem su urbanom tlu formirani koncentracijski logori.
Sedam dana nakon kapitulacije, 21. na 22. travnja 1941., u Beogradu je ubijen neki njemački vojnik, poslije čega je uspostavljena Specijalna policija. Odmah je počela priprema za odmazdu, strijeljanje, popis 11.000 Židova koji je Dragi Jovanović, šef policije, stavio na stol nacista Heinricha Dankelmanna.
Zbog toga što su Beograđani masovno “cinkarili” svoje sugrađane Židove, taj je popis proširen na gotovo 18.000 imena! Stoga, šef Gestapoa za Beograd putem plakata “moli građane da ubuduće više ne denunciraju komisije jer nemačka policija ne uspeva da obradi prispele podatke”.
Na osnovu predanog popisa, Židovi su hapšeni, odvođeni na Autokomandu i strijeljani.
Danas tamo, u Topovskim šupama, postoji minijaturna tabla kao spomenik stradalima.
Mislite da je ta šutnja o Holokaustu u Beogradu i Srbiji slučajna?
Kada pročitate daljnje podatke o žrtvama četiriju beogradskih sabirno-koncentracijskih logora biti će vam jasno zašto je Srbima potreban baš takav Jasenovački mit, koji svjesno njeguju, sa lažina o „milijun srpskih žrtava“, te prebacivanje vlastite krivnje za Holokaust na Hrvatsku. Srbija to čini vrlo lukavo neprestano lažirajući brojke i “tjerajući” Hrvatsku da se suoči sa svojom prošlošću, premda je to učinjeno mnogo puta.
Poanta priče je da se Srbija nije suočila sa svojom prošlošću, premda su o tome knjige pisali ugledni Židovi dr. Esther Gitman i Phillip Cohen, kao i velika filantropica koja je spašavala Židove u II. svjetskom ratu i dobila počasnu titulu Pravednice među narodima – Ljubica Štefan.
Sramota Srbije – prvi Holokaust u Europi izvršen je u Srbiji!
Svaka država i svaki narod odgovora za svoje postupke – činjenica je da je Srbija država koja je izvršila prvi Holokaust u Europi.
Srbijanske snage u Nedićevoj Srbiji aktivno su radile na uništenju Židova, tako da se sva krivica nikako ne može pripisati isključivo njemačkim okupacijskim snagama, kako je učila jugoslavenska historiografija, već i pronacistički orijentiranim kvislinzima i dobrovoljcima u tim odredima, redom Srbijancima.
Tako je list „Obnova“, npr., donio 30. siječnja vijest iz Niša: „Dvanaesti doborovoljački odred uhvatio u Nišu sedam beogradskih Židova koji su živjeli pod srpskim imenima“.
„Uspjesi“ srpske vlade u rješavanju židovskog pitanja bili su praćeni i tradicionalno agresivnom srbijanskom propagandom u medijima. Od prvih dana ta propaganda je išla preko tiska, medija i javnih govora. Glavnu riječ vodio je vođa pronacističkih dobrovoljaca iz Srbije Dimitrije Ljotić i ministar u vladi Srbije Mihajlo Olćan, kao i predstavnici klera Srpske pravoslavne crkve.
Tako „Obnova“ od 12. srpnja 1941. piše: „Židovi nikada više neće biti liječnici, apotekari, advokati, suci u Srbiji. Srbi su konačno progledali…“.
Sramota Srbije – prava povijest Srbije, lišena laži i ideologije, tek treba biti napisana!
Pregršt je toga što je jugoslavenska i srbijanska historiografija, diplomacija i politika sakrivala ili bitno umanjivala desetljećima, te uspjela uvjeriti mnoge o svojoj herojskoj borbi u II. svjetskom ratu.
Jugoslavija je svjesno, pod dominacijom Srba, frizirala i partizanski pokret u Srbiji, i neotpor nacistima, i ubijanje Židova u Srbiji, te općenito cijelu srbijansku povijest 20. stoljeća i to u službi – propagande i političke dominacije.
Apel 535 najuglednijih Srba i razvoj događaja u pacificiranoj Srbiji bez oružanog otpora nacizmu, te činjenica da je Srbija prva država u Europi koja je, oprostite na izrazu, „očišćena“ od Židova – svjedoči da je povijest Srbije u II. svjetskom ratu i 20. stoljeću velika laž u svrhu stvaranja propagande i političke prednosti u ratovima koje je ona pripremala protiv Hrvatske, BiH i Kosova.
Zato se i KOS operacijom Labrador tako jako upirao 1991. da Hrvatsku proglasi državom u kojoj vlada mržnja prema Židovima, postavljajući bombe na židovsko groblje na Mirogoju i Židovsku općinu u središtu Zagreba.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
