Rimski Martirologij: U gradu Gandiji u Španjolskoj blaženi Toma Sitjar Fortiá, svećenik Družbe Isusove i mučenik koji je u progonu protiv Crkve prolio svoju krv za Krista. Bilo je to na današnji dan 1936. godine kada je ubijen od ljevičarskih bandi s izrazitom mržnjom prema katolicima i Crkvi.
Na kraju ljevičarskih progona i ubijanja broj mučenika Katoličke crkve u Španjolskoj iznosio je gotovo deset tisuća: 13 biskupa, 4.184 svećenika i sjemeništarca, 2.365 članova redovničkih zajednica, nekoliko tisuća vjernika angažiranih laika, mušakaraca i žena, članova Katoličke akcije i drugih apostolskih udruga, čiji konačni broj još nije moguće odrediti.
Čak 233 mučenika ubijenih od ljevičarskih i komunističkih ubojica beatificirao je 2001. godine papa Ivan Pavao II. u Vatikanu.
Isusovci – prva meta ubijanja mrzitelja Katoličke crkve
Progon Isusovaca u Španjolskom građanskom ratu od strane ljevičara, osobito komunista, bio je brutalan i krvav. Isusovci kao i drugi katolici ubijani su posvuda i bez milosti.
Isusovci, koji su bili najobrazovaniji i najdiscipliniraniji katolički red, osnovan za borbu protiv protestantskih hereza, zbog svoje odanosti papi i Katoličkoj crkvi bili su u Španjolskom građanskom ratu prva meta ljevičarskih ubojica i progonitelja.
Zapaljeni isusovački samostan u Madridu na Gran Via:
Photo: wikipedia.org
Španjolski historiografi opisuju i razorne manipulacije, podmetanja i izmišljotine koje je masonerija organizirala protiv Družbe Isusove i to upravo u katoličkim zemljama: Portugalu, Španjolskoj, Napulju, Parmi, Francuskoj itd.
Družba Isusova, koja je stvorena u vrijeme dok je Martin Luther širio svoju herezu protestantizma, od samog početka žestoko se borila protiv protestanatskih laži o liturgiji i katoličkoj vjeri, koji su iz tog razloga svoju neskrivenu mržnju usredotočili protiv Reda.
Masonerija, koja se postupno uvukla u sve pore društva zapadne Europe, uspjela je javnim kampanjama, proizvodnjom i falsificiranjem teza okrenuti javnost protiv isusovaca. Gajeći pravu mržnju prema isusovcima, masonerija se čvrsto držala misli da se isusovaca treba riješiti na bilo koji način, pa ako treba i silom.
Zanimljivo je da su upravo isusovci bili meta najvećih progona u Španjolskom građanskom ratu, ali i ranije.
Crveni teror i njegove strahote
Ovaj komunistički teror i ubijanje u Građanskom ratu u Španjolskoj dobio je ime Crveni Teror (na španjolskom: Terror Rojo en España). To je pojam koji je dobio naziv po raznim zločinima koje su počinili španjolski republikanci, a osobito komunisti, u građanskom ratu u Španjolskoj tijekom 1930-ih godina.
Izvješća novina o ljevičarskom nasilju nad katolicima u Španjolskoj
Photo: wikipedia.org
Crveni Teror uključuje rušenje i paljenje samostana i crkava, te ubijanje tisuća i tisuća pripadnika katoličkoga svećenstva, brojne vjernike katolike. kao i napade na zemljoposjednike, industrijalce i političare.
Čuveni primjer javnog nasrtaja na katoličanstvo je strijeljanje kipa Srca Isusova.
Photo: wikimedia.commons.org
Španjolska je katolička hijerarhija oduvijek tvrdila, da su njezini neprijatelji bili planirali sustavan progon Katoličke Crkve. U svezi s time, nadbiskup i povjesničar Antonio Montero Moreno tvrdio je, da je prije početka građanskog rata, program sustavnog progona Crkve bio planiran do posljednjeg detalja.
Što danas kažu povjesničari o ljevičarskom teroru – istina izlazi na vidjelo!
Istina danas konačno izlazi na vidjelo.
Britanski povjesničar Michael Burleigh nazvao je ubijanje svećenika u Španjolskoj “najgorim primjerom antiklerikalnog nasilja u modernoj povijesti”, nadmašivši čak i Francusku revoluciju. O tvrdnjama da su ljevičari izokretali stvarnost i događanja, te čak krivili Crkvu da je ona progonila komuniste, Burleigh je rekao: “Čak je i tada bilo moderno kriviti žrtve”, aludirajući na kasnije situacije iz komunističkih zemalja.
A žrtve su bili katolici.
Povjesničar tvrdi da o nijednom ratu u 20. stoljeću nije napisano više laži nego o Španjolskom građanskom ratu. Poseban izvor dezinformacija bila je Kominterna preko svoje mreže komunističkih ćelija u Europi, ali i ljevičarska kulturna dominacija u zapadnoj Europi između dva rata.
Tragedija Katoličke crkve počela je u Španjolskoj mnogo ranije, još od prosvjetiteljstva kada je Crkva bila pod napadom liberala, masonerije (koji su često bili liberali), sekulariziranih grupa, te radničke klase koja je huškana na crkvu kao glavni izvor njihovih nevolja.
No, početkom 20. stoljeća mržnja prema Crkvi postala je “stvar opsesije” za neprijatelje Crkve. Glavni cilj protivnika Crkve bio je istjerivanje bilo kakvog vjerskog prisustva iz područja obrazovanja i javnosti općenito – pomalo neobičan cilj u zemlji koja je imala premalo škola (1930. oko 80 000 djece nije polazilo školu i to samo u Madridu).
Međutim, neprijateljstvo prema Katoličkoj crkvi je nadišlo opsesiju i poprimilo oblike žestokog nasilja.
Na primjer, 1923. anarhisti su smrtno ustrijelili nadbiskupa Saragose. U proljeće 1931. godine val nasilja izbio je u Madridu, Sevilli i drugim gradovima, a ljevičarske bande su napadale crkve, ženske samostane, kao i muške samostane.
U to se vrijeme, naravno, Crkva u Španjolskoj bez sumnje se činila moćnom – na papiru. Do 1930-ih, ženski vjerski redovi brojili su oko 60 000 osoba, svećenici 35 000, a muškarci redovnici 20 000 osoba.
Ali brojke su varljive u odnosu na stvarnost.
Iako je gotovo svaki Španjolac bio kršten, dvije trećine njih nije prakticiralo svoju religiju, osim možda za krštenja, vjenčanja i sprovoda. Samo 5 posto ruralnih stanovnika Nove Kastilje (veliki središnji dio države) izvršilo je 1931. svoju uskršnju dužnost ispovijedi i pričesti; u Andaluziji je samo 1 posto muškaraca u nekim selima išlo na misu, a u dobro napućenom madridskom predgrađu čak 90 posto učenika katoličkih škola nije uopće išlo u crkvu.
Ljevičarsko nasilje i progon Katoličke crkve Papa usporedio sa SSSR-om i Meksikom
Sve je to bila posljedica sekularizacije i agresivnih napada na crkvu u Europi i Španjolskoj.
Progoni Katoličke crkve bili su već trajali godinama u Meksiku, a pravi progon i pogrom Crkve, Pravoslavna i Grkokatolička, doživjela je u Rusiji, Ukrajini, Litvi, Bjelorusiji i ostalim državama SSSR-a.
To je bilo vrijeme mržnje na Boga i Crkvu, a obrisi tog vremena i mržnje nisu nikada nestali. U Hrvatskoj su doživjeli kulminaciju nakon završetka II. svjetskog rata kada su isti ljudi, ljevičari, koji su ubijali po Španjolskoj, Meksiku, Rusiji, Ukrajini i dr., počinili pogrom i ubijanje katoličkih svećenika, rušenja crkava i bacanja katolika Hrvatske, BiH i Slovenije u tisuće jama nakon što su komunisti preuzeli vlast 1945. godine.
Prijelomna godina u Španjolskoj bila je 1931. kada su na lokalnim izborima pobijedili lijevi republikanci, kralj Alfons XIII. napustio je državu radi očuvanja stabilnosti, a počela je bjesomučna kampanja protiv Katoličke crkve. Počelo je antikatolički orjentirano nasilje, a svećenici su iz straha sklanjali i odnosili Presveto iz crkava.
Situacija se nije poboljšala ni kada su nadbiskup Toleda i biskup Vitorie protjerani od republikanskih vlasti iz Španjolske, zbog navodnih antirepublikanskih izjava.
Papa Pio XI prosvjedovao je 1933. godine, tri godine prije početka rata, zbog nasilja i progoina Crkve u enciklici objavljenoj u lipnju 1933. pod naslovom, Dilectissima Nobis (“Izuzetno draga za nas” – tj. Španjolska). Istaknuo je “antireligijsku ćudljivost sadašnjih vlasti u Španjolskoj”, te je izjavio: “Ne možemo uskratiti svoj glas protiv nedavno odobrenih zakona … koji predstavljaju novo i teže kazneno djelo ne samo religije i Crkve, već i onih proglašenih načela građanske slobode na kojima novi španjolski režim izjavljuje da se zasniva”.
Španjolsko društvo kao cjelina je sve više tonulo u stanje stalne napetosti i osvete različitim skupina koje su uključivale anarhiste, socijaliste, komuniste, monarhiste, slobodne zidare, katolike, falangu, vojsku, civilnu stražu i druge. Jedino što im je zajedničko, ponekad se tako činilo, bila je želja da preuzmu vlast i onda poravnaju račune.
Opći izbori 1936 donijeli su pobjedu ljevičarske koalcije i bio je to novi okidač za ljevičarsko nasilje po sovjetskom uzoru.
Dugo su se ljudi pitali kada će na scenu kaosa stupiti španjolska vojska. Odgovor je stigao 17. srpnja 1936. s ustankom među vojnim jedinicama preko Gibraltarskog tjesnaca u španjolskom Maroku pod zapovjedništvom generala Francisca Franca.
Odmah je, kao odgovor, zapaljeno pedesetak crkava u Madridu tijekom noći od 19. do 20. srpnja 1936. Čini se da je republikanska vlada izgubila kontrolu nad situacijom dok su ljevičarske milicije i bande lutale ulicama Madrida, Barcelone, Seville i španjoslkih gradova.
Počeo je strašan građanski rat…
Tragedija Barcelone i paljenje katoličkih crkava:
Photo: wikimedia.commons.org
Tekst se nastavlja ispod oglasa
