Dana 2. kolovoza 1941. pobunjenici iz Srba i Lapca, te okolnih sela uz poklike kralju Petru i „otadžbini“ opljačkali su Boričevac i poubijali preostalih 10-15 starijih Boričevljana koji nisu mogli pobjeći do 15 km udaljena Kulen Vakufa.
Župnik iz Boričevca, Vladimir Stuparić, preživio je Boričevac, ali ne i partizansku ruku nešto kasnije. Ubijen je u Sincu (Gacko Polje) i bačen u raku koju je morao sam iskopati pokazavši veliku hrabrost i vjeru uzviknuvši partizanskim ubojicama u lice: “Živio Krist Kralj – Živjela Hrvatska!”
Razjarena ustanička rulja (četnici, komunisti, razne naoružane bande, hajduci, razne grupe srpskih šovinista koji su tražili isključivo Hrvate,…) je na kraju zapalila sve kuće među kojima i župnu crkvu. Poslije rata na njihovoj zemlji su napravljene stočne farme, a od kamena od njihovih spaljenih kuća napravljene su staje. Njihov župnik Vladimir Stuparić izbjegao je s narodom da bi kasnije, 6. studenoga 1941. godine, bio imenovan župnikom u Sincu kod Otočca, gdje su ga partizani ubili na okrutan način tako da je najprije morao sam sebi iskopati grob pa je kraj istoga strijeljen (A. Baković, Hrv. Martirologij, str. 601).
Obnovljena crkva u Boričevcu blagoslovljena je tek 13. rujna 2009., a protjerani sve do poslije Oluje 1995. god. nisu smjeli doći niti u posjetu na svoju rodnu grudu i djedovinu. Morali su se godinama skrivati po Hrvatskoj jer su ih partizani iz lapačkog kraja i poslije rata godinama tražili da ih ubiju.
Danas većina preživjelih i njihovih potomaka žive na području Bjelovara (Ždralovi i Nova Rača).
Župa Boričevac nalazila se prije II. svj. rata na putu Gornji Lapac – Kulen Vakuf. Župa se sastojala od 4 sela u kojima je živjelo 450 hrvatskih katoličkih obitelji s oko 2500 stanovnika. Župa je pripadala Senjsko-modruškoj biskupiji, a administrativno je pripadala Bosanskopetročakom kotaru. Stanovništvo se bavilo uglavnom stočarstvom i zemljoradnjom, a pošto se u to vrijeme gradila Unska pruga mnogi su na razne načine bili uključeni u poslove oko gradnje ali i izloženi raznim političkim i ideološkim utjecajima koji su dolazili preko osoblja na pruzi.
Raspadom Jugoslavije 6. travnja Srbi, iz okolnih sela su pribavili dosta oružja, a u te krajeve su se vratili mnogi iz jugovojske u rasulu i žandarmerije te mnogi iz tada okupiranih dijelova u Vojvodini od strane Mađara, a čije obitelji su tamo odselile kao kolonizatori poslije stvaranja Jugoslavije 1918. godine (Đoko Jovanić, Milan Šijan i dr.).
Proglašenje NDH 10. travnja 1941. bio je za njih poziv na pobunu, a ubijanje i protjerivanje Hrvata dio programa kako onih koji su se opredijelili za monarhističku ili onih za komunističku Jugoslaviju. Španjolski dobrovoljci su imali za cilj da ostvare ono što nisu uspjeli u Španjolskoj u „oslobođenoj Jugoslaviji” – uspostavu crvene diktauture.
Stanovnici župe Boričevac su 31. srpnja 1941. u 3 sata ujutro doznavši da im se sprema pokolj kolektivno izbjegli u Kulen Vakuf, njih oko 2500. Stigli su u Kulen Vakuf oko osam sati ujutro.
Oni koji su ostali u selu, mahom starci, pobijeni su na današnji dan 1941. godine.
Izvor: ČETNIČKA POBUNA I ZLOČIN u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni 27. srpnja 1941. godine i HRVATSKE ŽRTVE povodom 69. godišnjice zločina ubojstva hodočasnika Sv. Ani na njihovu povratku kućama iz Kosova kod Knina i Oštrelja kod Bosanskog Petrovca HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO srpanj, 2010.
Dodatak:
Župnik u Boričevcu Vladimir Stuparić, rođen u Križevcima, izbjegao je smrt otišavši s narodom u Kulen Vakuf u kojem su ustanici mjesec i pol dana kasnije napravili veliki pokolj muslimana i katolika Boričevca koje su tamo zatekli.
Premda je župnik Stuparić izbjegao smrt i u Boričevcu i u Kulen Vakufu, za razliku od župnika Drvara, Krnjueuše i Bosanskog Grahova, smrt ga je dostigla dvije godine kasnije od partizana u Sincu, Gacka dolina.
Imao je 32 godine kada je ubijen. Ubijen je, rekli smo od partizana tako da je najprije morao sam sebi iskopati grob pa je kraj istoga strijeljan.
Prije plotuna i smrti uzviknuo je: “Živio Krist Kralj – Živjela Hrvatska!”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
