Na montiranom političkom procesu koji je komunistički režim 1946. god. upriličio protiv nadbiskupa Stepinca prijavilo se više uglednih pravoslavaca u želji da posvjedoče u prilog lažno optuženog nadbiskupa. Među njima su bili i vlč. Emil Marinović, koji je zatim postao biskup s imenom Emilijan iz Pakraca, te brojni pravoslavni parosi. Prijavili su se i sveučilišni profesori dr. Julije Budisavljević, dr. Branko Dragišić, dr. Negovetić, dr. Milutin Radetić, dr. Marko Vidaković i druge ugledne osobe.
Javni tužitelj Jakov Blažević ishodio je da sud ne prihvati njihova očitovanja u korist Stepinca, dapače, odbio ih je grubim riječima, nazivajući ih “klerofašistima”, piše jutarnji.hr
Jedan od ljudi koji je htio svjedočiti u korist Alojzija Stepinca bio je dr. Julije Budisavljević, rođen 2. ožujka 1882. godine. Sve što je nadbiskup Stepinac činio u suprotnosti je s izjavama s kojima se s vremena na vrijeme na blaženog kardinala Stepinca obaraju, iznoseći notorne laži, političari u Srbiji kao što su Ivica Dačić, Aleksandar Vučić, Aleksandar Vulin i drugi.
Nažalost to čini čak i čelnik Srpske pravoslavne Crkve patrijarh Irenej koji je 2017. rekao: „Vapaj ovog naroda ovdje čuo se do neba, ali ga kardinal zagrebački nije čuo. Tri do četiri godine taj je vapaj dovde dolazio ne i od onih koji su ga trebali čuti, a ako i jesu, pravili su se da ne čuju“. Da bi 24. listopada prošle godine isti patrijarh Irenej rekao: „Kroz jasenovački logor prošlo je 50.000 nevine djece čiji se plač i lelek čuo do Zagreba. Svi su ga čuli, samo nije nadbiskup zagrebački, zato što nije htio ga čuti. I dok je jedna žena Austrijanka (Diana Budisavljević op.) spasila više od 15.000 djece od smrti, to nisu činili naši susjedi Hrvati, koji su jedini imali dječje logore u Europi“.
Na tu izjavu osvrnuo se i mostarski biskup Perić riječima: „Vrh Srpske pravoslavne Crkve neke stvari o Stepincu stalno ponavlja – kao da vjeruju da ćemo im povjerovati!“, a cijeli biskupov govor o ovoj temi možete pročitati ovdje.
Kasnije su ljudi kao patrijarh Irenej i mitropolit Amfilohije Radović bili u mješovitoj Komisiji koja je ispitivala svetost mučenika kardinala Alojzija Stepinca.
Što je zaista istina?
Na montiranom političkom procesu koji je komunistički režim 1946. god. upriličio protiv nadbiskupa Stepinca prijavilo se više uglednih pravoslavaca u želji da posvjedoče u prilog lažno optuženog Nadbiskupa. Među njima su bili i vlč. Emil Marinović, koji je zatim postao episkop s imenom Emilijan iz Pakraca, te brojni pravoslavni parosi. Prijavili su se i sveučilišni profesori pravoslavci dr. Julije Budisavljević, dr. Branko Dragišić, dr. Negovetić, dr. Milutin Radetić, dr. Marko Vidaković i druge ugledne osobe, piše jutarnji.hr
Nažalost, javni tužilac, komunist i Hrvat Jakov Blažević, uspio je ishoditi da sud ne prihvati njihova očitovanja, dapače, odbio ih je grubim riječima, nazivajući ih “klerofašistima”. Taj se naziv za štovatelje lika i djela Alojzija Stepinca koristio cijelo vrijeme u Jugoslaviji, a među ekstremnim ljevičarima ili nacionalističkim Srbima ostao je čak i do danas.
Tim svjedocima na montiranom procesu Stepincu pridružili su se Srbin gospodin Bazilije Rusović, jugoslavenski konzul u New Orleansu, koji je u znak prosvjeda napustio konzularnu službu, te glavar SPC u Americi, gosp. Dionizije Milojević.
Obitelj Budisavljević – prijatelji Alojzija Stepinca
Julije Budisavljević (Požega, 2. ožujka 1882. − Innsbruck, 5. svibnja 1981.) bio je hrvatski kirurg i humanitarac. Dr. Budisavljević studij medicine završio je u Innsbrucku 1907. godine. Po osnutku Medicinskog fakulteta u Zagrebu bio je imenovan profesorom kirurgije. Sa suprugom je došao u Zagreb 1919. godine. Pri Medicinskom fakultetu osnovao je Zavod za kirurgiju.
Bio je veliki prijatelj nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao i njegova supruga Diana.
Njegova supruga Diana Budisavljević, rođena Obexer, Austrijanka koju je upoznao na studiju u Innsbrucku, djelovala je u NDH kao humanitarka i vodila jednu od većih humanitarnih akcija u Europi u vrijeme II. svjetskog rata. U NDH je sudjelovala u spašavanju i udomljivanju srpske djece koja su ostala bez roditelja nakon velikih bitaka njemačke vojske i oružanih snaga NDH protiv partizana sa područja Kozare.
Što se dogodilo u bitki na Kozari i kako je došlo do zbjega i potrebe da se zbrinu djeca?
Do bitke na Kozari došlo je nakon osvajanja Prijedora od strane partizanske vojske u svibnju 1942. i velikih zločina koji su ondje počinjeni nad Hrvatima i Muslimanima (danas Bošnjaci). O tim zločinima pisali smo ovdje:
Titovi zločini počeli su u ratu – 1942. Prijedor i Derventa, 1943. Žumberak i 1944. Travnik
Nakon toga dolazi do strategijske velike ofenzive njemačkih i oružanih snaga NDH na ovo ustaničko područje. Nakon bitke na Kozari i poraza partizana, poginulo je 3.500 partizana pretežno srpske nacionalnosti i oko 8.000 ih je zarobljeno. Dr. Budisavljević je zajedno sa suprugom Dianom i prijateljem nadbiskupom Stepincem, pomagao pri udomljivanju tisuća napuštene ili nezbrinute djece koja su prvo bila smještena u sisačko prihvatilište. Veliki broj djece ostao je bez roditelja, veliki broj ostao je s majkama koje se nisu mogle brinuti o njima, a dio djece je i lutao nakon završenih bitaka. Djeca i žene činili su čak 3/4 stanovništva koje je krenulo u zbjegove nakon probijanja partizanskog obruča i razbijana partizanske vojske.
Došlo je do prave humanitarne i ljudske katastrofe srpskog stanovništva s područja Zapadne Bosne.
O samom zbrinjavanju djece, u čemu je svesrdno i s puno sućuti sudjelovao nadbiskup Stepinac, svjedoči činjenica da je dr. Budisavljević htio poslije rata na suđenju Stepincu svjedočiti u Stepinčevu korist, no nije mu bilo dopušteno. Dr. Budisavljević je nakon rata imao sreću, za razliku od drugih dionika spašavanja i udomljavanja sirote djece: nadbiskup Stepinac je osuđen na 16 godina zatvora, dr. Antun Najžar, liječnik iz Sunje koji se medicinski brinuo za tisuće te djece, osuđen je smrt i strijeljan, a sisačkog katehetu Petra Žagmeštara, koji je svakog dana po sisačkim obiteljima prosio mlijeko i druge živežne namirnice za djecu u prihvatilištu, odveli su iz kuće u svibnju 1945. i ubili, te mu se ni danas za grob ne zna.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
