Na današnji dan 20. lipnja 1928. dogodio se najpoznatiji atentat u hrvatskoj povijesti. U dvorani beogradske Narodne skupštine, saveznog jugoslavenskog parlamenta, srpski šovinist i terorist Puniša Račić je, u dogovoru sa srbijanskim političarima, ubio dva hrvatska zastupnika, Stjepana Radića smrtno ranio, a još dvojicu teško ranio.
Ubijeni su hrvatski zastupnici u saveznom Parlamentu Đuro Basariček i Pavle Radić, nećak Stjepana Radića. Smrtno je ranjen i kasnije preminuo vođa hrvatskog naroda Stjepan Radić, a teško ranjeni Ivan Pernar i Ivan Granđa.
Masovni pokolj u parlamentu u Beogradu počinio je srpski zastupnik i crnorukaš Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke. Vođa i utemeljitelj te stranke bio je velikosrbin i hrvatomrzac Nikola Pašić koji je s Italijom dogovrao podjelu Hrvatske nakon I. svjetskog rata, što je spriječila međunarodna zajednica stvorivši Jugoslaviju pod srbijanskom dominacijim. Pašić nije bio pravi Srbin, nego podrijetlom iz cincarske obitelji Pasku, a upravo od Cincara je dolazila velikosrpska čaršijska “elita”. Obnovljena Radikalna stranka u Srbiji dala najvećeg ratnog zločinca i parlamentranog zastupnika Vojislava Šešelja, kao i dva predsjednika Srbije Tomu Nikolića i Aleksandra Vučića, što dovoljno govori koliko neskrivena četnička ideologija ima i danas potporu u Srbiji.
Kao uvod u ovaj tragičan događaj moderne hrvatske povijesti u okviru Jugoslavije, bilo je nužno napomenuti kontinuitet velikosrpstva i kroz Radikalnu stranku, od samog početka osnivanja 1881. i djelovanje protiv proeuropske dinastije Obrenović čije su ubojstvo organizirali 1903. uz pomoć Crne Ruke, do druge stranke po broju zastupnika u Srbiji i dan danas u 2019. godini.
No, vratimo se na događaj i atentat koji je šokirao hrvatsku javnost i raspršio sve magle oko eventualne dobrobiti Hrvata u državi Jugoslaviji, osim kod fanatičnih pristalica jugoslavenstva kao ideologije i umjetne nacije, kojih je u to vrijeme bilo dosta u Hrvatskoj, i ne samo kod Srba u Hrvatskoj, već i jednog dijela Hrvata (Orjuna i neke druge projugoslavenske organizacije bile su predstavnici tog dijela naroda).
Srbijanski terorist i četnik Puniša Račić – ubojstvo koje šokiralo demokratsku Europu
U modernim demokracijama Europe nije poznat slučaj ovakvog masovnog ubojstva i atentata u parlamentu koji je počinio neki parlamentarni zastupnik.
No, to je bila smišljena akcija Beograda koju su oni dugo planirali u cilju obezglavljivanja, pokoravanja, a zatim i uništenja hrvatskog naroda u slučaju traženja samostalne i nezavisne hrvatske države. Taj plan uništenja Hrvata su aktivirali 1939. godine stvaranjem Banovine Hrvatske kada je četništvo, središte srpske nacionalne misli do današnjeg dana, otvoreno proglasilo rat Hrvatima do istrebljenja, te uništenje Banovine Hrvatske kao nukleusa buduće države Hrvatske, i ultimativno stvaranje Velike Srbije. U praksi su počeli taj plan provoditi 1941. godine nebrojenim zločinima s obilježjima genocida u istočnoj Hercegovini, Lici i dijelovima uz granicu sa Srbijom i Crnom Gorom (tu se nalaze i aktualna mjesta koja su bila na naslovnicama medija ovih dana Sutjeska-Tjentište na pola puta između Gacka i Foče gdje su četnici ubili desetine tisuća ljudi od lipnja 1941- svibnja 1945.)
Čitav slučaj se u Beogradu odigrao na sljedeći način: Puniša Račić za govornicom skupštine držao je govor o srpskim interesima u državi SHS lamentirajući o “ugroženom srpstvu”, omiljenoj tezi na kojima Srbi izazivaju ratove već više od 100 godina od Balkanskih ratova 1912. do posljednjeg na Kosovu. Između ostalog Račić je rekao: “Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje koje treba da zaštiti interese srpstva.”. U dvorani parlamenta se digla velika buka kao reakcija na Račićeve prijetnje.
Puniša Račić je izvadio pištolj i počeo pucati po Hrvatima.
Tko su hrvatski mučenici ubijeni u Beogradu?
Hrvatska javnost malo zna o ubijenima i ranjenim hrvatskim mučenicima u ovom strašnom i jedinstvenom pokolju europske parlamentarne demokracije, osim o Stjepanu Radiću. Ubijeni su u parlamentu Jugoslavije parlamentarni predstavnici stožerne stranke HSS koja je ujedinila hrvatski narod protiv agresivne velikosrpske klike iz Beograda. Ubijeni su: pravnik i publicist Đuro Basariček, rođen u Zagrebu, Pavao Radić, nećak Stjepana, rođen u Trebarjevu Desnom u Turopolju, te Stjepan Radić, vođa hrvatskog naroda, iz istog mjesta.
Kada je Puniša Račić izvršio pokolj narodnih zastupnika HSS u Narodnoj skupštini, Pavle Radić je, predosjećajući da prijeti životna opasnost Stjepanu Radiću, poletio prema svom stricu i vođi stranke da ga zaštiti, ali ga je terorist Račić, uzviknuvši »Ha, tebe baš tražim!« jednim dobro odmjerenim metkom pogodio u donji dio srca, od čega je Pavle Radić pao na pod. Prenesen automobilom, on je pet minuta nakon dolaska u bolnicu, a pedeset i pet minuta poslije ranjavanja izdahnuo; njemu je metak okrznuo srce i izašao van.
Ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček iz Beograda u Zagreb dovezeni su 22. lipnja 1928. godine i njihovi su lijesovi bili izloženi u Hrvatskom seljačkom domu na Zrinjevcu, a sljedećega dana, 23. lipnja 1928. godine, bio je posmrtni ispraćaj i pokop.
Ranjen je odvjetnik Ivan Pernar iz sela Hrastina kraj Zaprešića, kasnije sudionik urote Lorković-Vokić u NDH, te politički emigrant u SAD-u do smrti 1967. godine. Drugi teško ranjeni bio je Ivan Granđa iz sela Šašinovec, koje je danas dio Sesveta i Zagreba.
Svi oni, premda su umrli u različita doba, dobili su čast biti pokopani u zajedničku grobnicu u Arkadama na zagrebačkome groblju Mirogoju. S njima je pokopan i povjesničar Josip Predavec, ubijen od jugoslavenskog terorista Tome Koščeca 1933. godine u zasjedi kod rodnog Dugoga Sela. Jedino je Ivan Pernar pokopan u New Yorku.
Hrvatski je narod redovito obilazio grobove svojih mučenika, čak i u vrijeme najmaračnijeg komunizma kada je to bilo nadgledano od UDBA-e, a njihova zajednička grobnica je uvijek bila puna svijeća i molitava zahvalnosti što su položili život za voljenu Hrvatsku.
Photo: screenshot youtube.com
Zagrebačke Novosti o atentatu
“Strahovito krvoproliće u Narodnoj skupštini” — naslov posebnog izdanja zagrebačkih Novosti 20. lipnja 1928.
“Danas prije podne došlo je do gužve u skupštini« — piše u tekstu. »Puniša Račić stao je na desnu govornicu uzbuđen, izvadio je revolver i počeo pucati. Ispalio je pet hitaca u pravcu Radićevaca. Pavle Radić je jednim hicem pogodjen u lijevu stranu kraj srca. Ovoga časa umire. Basariček, koji je stajao pred stenografskim stolom, u momentu kad je htio da spriječi Račića da puca, pogodjen je sa dva hica, jednim u ledja, jednim u vrat. Teško je ranjen. Stjepan Radić jednim revolverskim metkom pogodjen je u trbuh. Uspio je da izadje na hodnik i tu je pao. Prenesen je u seljački klub. Dr. Pernar je teško ranjen u lijevu stranu prsiju. Ivan Grandža u lijevu ruku. Prebijena mu je kost. Ogromno uzbuđenje i panika u dvorani« — pisale su zagrebačke »Novosti« o atentatu koji je odmah izazvao demonstracije u Zagrebu.
Jugoslavenski žandari su u demonstracijama zbog ubojstva hrvatskih zastupnika koje su bile u Zagrebu ubili petoro ljudi, a preko pedeset ranili teže ili lakše. Hrvatska je bila na nogama, a ubojstvo u Beogradu označilo je početak kraja Jugoslavije, koja je i propala 1941. godine.
Ubojstvo Stjepana Radića i hrvatskih parlamentaraca u Beogradu bio je jedan od prelomnih događaja moderne hrvatske povijesti, a njemu je prisustvovao i parlamentarni zastupnik iz Hrvatskog bloka dr. Ante Pavelić, zajedno s Antom Trumbićem. Pavelić je vrlo brzo nakon toga osnovao 1929. godine, nakon proglašenja diktature, UHRO (Ustaša-Hrvatska revolucionarna organizacija), te pobjegao u inozemstvo.
Ukop Stjepana Radića, koji je preminuo u kolovozu 1928. bio je jedan od najupečatljivijh događaja hrvatske povijesti i dio bunta hrvatskog naroda velikosrpskog terora u Jugoslaviji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
