Titov prijeteći govor u Varaždinu, u koji je došao iz Beograda, održan je u prisutnosti dvojice zločinaca iz Srbije: Aleksandra Rankovića i Koste Nađa. U govoru je Tito, zajedno s ova dva zlikovca, obećao obračun s ‘hrvatskim smradom’.
A to je značilo – genocid nad Hrvatima.
O čemu svjedoče stotine jama s desetinama tisuća kostura. Na drugoj strani, još nije pronađena nijedna jama gdje su kosti ubijenih partizana.
Novi šef jugoslavenske države i šef Komunističke partije, Josip Broz Tito, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima natjeranim od tajne policije OZNA-e na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala iz Srbije, Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije i Koste Nađa, ratnog zločinca za kojim je bila raspisana tjeralica u Njemačkoj.
U tom govoru je poručio Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće: ‘U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.’
Za Tita su zarobljeni vojnici, civili, žena i djeca u bijegu bili – ‘hrvatski smrad’.
Na tom ‘smradu’ taj patološki ubojica i njegovi sljedbenici izgradili su svoju državu. Da, pjevalo se tada: “Slovenija ne treba kiše, Hrvati je svojom krvlju natopiše”.
Nadalje, svim protivnicima svojega režima najavio je ‘da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’. Vjesnik od 25. svibnja 1945. piše da je Tito rekao ovo: “Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu federativnu Jugoslaviju’.”
U okolici Varaždina postoje mnoga otkrivena, ali i mnoga još prikrivena grobišta koja su nastajala u svibnju 1945. godine, nakon posjeta Tita Varaždinu. U tom dijelu Hrvatske počinjeni su brojni pokolji nad civilima, ženama i djecom, te zarobljenim vojnicima.
Jadan je narod koji zaboravlja i ne štuje svoje žrtve, a osobito svoje mučenike koji su završili poput ovih hrvatskih po jamama od Vardara do Klagenfurta. Ne dozvolimo više nikada da nam zabrane govoriti, moliti se ili zaboraviti, ne daj Bože, one koji su svojom krvlju natopili ovu našu rodnu grudu. Titovi mentalni i duhovni sljedbenici baš to imaju kao neugasiv poriv svoje trule i tamne duhovne baštine izgrađene na krvi nevinih i opetovanim lažima koje ponavljaju do današnjeg dana.
Ne zaboravimo one koje je Veliki diktator i jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća, Josip Broz, tako jednostavno nepodnošljivom lakoćom nazvao – ‘hrvatskim smradom’. Mi znamo da oni mirišu najljepšim mirisom, poput prvih kršćanskih mučenika, mirisom tamjana koji se prinosi kao žrtva do samoga Boga.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
