23. travnja 2011. umro Ivan Grah – čovjek koji svjedočio o fojbama za Hrvate i Talijane

Dana 23. travnja 2011. umro je Puli svećenik Ivan Grah, zaslužni arhivist i povjesničar Istre.

Inspiriran mučeničkom smrću Miroslava Bulešića, on je jedan od najzaslužnijih ljudi što istina o pokoljima partizana nad Hrvatima i Talijanima Istre nije ostala pokrivena „željeznom šapom“ komunističke diktature.

Danas cijeli svijet zna o fojbama, jamama u koje su komunistički zločinci bacali nevine žrtve istarskog kraja.

Ivan Grah je rođen u Cerovlju 17. ožujka 1928. Ivanovi roditelji su Josip i Ana r. Rade. Osnovnu školu pohađao je u Cerovlju, gimnaziju u koparskom sjemeništu, a školske godine 1945/1946. prešao je u pazinsko sjemenište gdje je maturirao 21. lipnja 1948. Spadao je u najbolje učenike.

Osobito se isticao u znanju hrvatskog jezika, matematike i povijesti. Odlučio je otići u svećenike, a na to je pored ostalog utjecala mučenička smrt njegovog profesora filozofije Miroslava Bulešića. Vrlo je vjerojatno da je taj događaj motivirao ga da cijeli jedan dio života posveti istraživanju progona katoličkih svećenika i vjernika. Samo iz Porečke i Pulske biskupije 82 su svećenika bila su u zatvoru, u vremenskom rasponu od 15 dana do 6 godina.

U intervjuu za Glas Koncila 2009. Grah je svjedočio o strahotama koje su se događale u Istri dolaskom partizana:
„Iz naše biskupije 82 svećenika bili su u zatvoru od 15 dana do 6 godina. Kako sam položio ispite iz arhivistike, pa se malo bavio i time, uspio sam složiti sve crkvene arhive u Istri. Dosada smo složili po župama, dekanate i kaptol. Još je ostao biskupijski arhiv ,i to još čekamo. Napisao sam knjigu ‘Istra u ratnom vihoru od 1943. do 1945’. Naišla je na kritiku komunista i njihovih povjesničara jer u njoj donosim samo činjenice, a očito se one njima ne sviđaju. U njoj se raskrinkava zločin.

Surađujem sa svim glasilima gdje god mogu. Nastojim staviti na papir da se sačuva i toliko da se ne zaboravi ono što se događalo u Istri. Razgovarao sam sa svjedocima, zatim sam čitao, istraživao. Stavim svjedočanstva, osude, zatvore. U Istri je najgore bilo od 1947. do 1954. Dotada je još bio problem da je Istra Hrvatska. Pratim i fojbe na području Istre koje naši ‘antifašisti’ niječu kako nisu postojale. Pojedinci s akademskim titulama, ljevičari, i dalje imaju riječ. Kad bi imali antifašisti simpozij, primjerice tada bi jedan današnji akademik imao glavnu riječ i branio Tita da je bio demokrat. On spomene one s kojima se pazio da ne prelaze 1945. godinu. O tome koliko je osoba ubijeno u vrijeme rata u Istri i koliko bačeno u fojbe ne piše se u našim novinama niti knjigama. „

Prema istraživanju, a i prema pisanju Milana Rakovca 1. prosinca 1990. u Glasu Istre, od pada Italije, dakle od 8. rujna do prvih dana listopada 1943. partizani su u mjesec dana bacili u jame od 800 do 1.000 žrtava. U jame su bili bačeni mnogi nevini hrvatski narodnjaci, dosljedni katolici. Fašizam ih je progonio, kažnjavao, zatvarao, a komunizam ih se riješio na okrutan način kao moguću opoziciju nakon svršetka rata.

Među jamama nalazi se i Golubičina koja krije brojne žrtve. Jama je obrasla i u nju se baca smeće, a ljudi iz Krnice i Raklja i danas se boje svjedočiti. Na putu Krnice, od table Krnica oko 900 metara udaljenosti i oko 300 metara prije table Rakalj s lijeve strane, pedesetak metara od ceste u šikari nalazi se prirodna jama Golubičina. Oko nje je razasuto smeće, strvine životinja, a obrasla se i nije pristupačna.

O zvjerstvima koja su učinjena na Nijemcima, prema istraživanjima Grah kaže da su njemački vojnici ondje bačeni nakon predaje u Puli. „Jedna njemačka postrojba predala se 9. svibnja u Puli u kojoj je bilo nešto više od 1.200 vojnika. Većina njih bačeni su u tu jamu. Prema svjedočenju, nakon predaje partizani su počeli maltretirati Nijemce na što se usprotivio njemački zapovjednik viceadmiral Wau te je rekao da se ne smije tako postupati po međunarodnom pravu i konvencijama jer su oni odložili oružje. Jugogeneral Klobas izvadio je pištolj i ubio ga. To se događalo na mjestu današnje zračne luke. Partizane nije zanimala nikakva konvencija niti bilo kakvo pravo. Klobas je kasnije tvrdio da jame u Istri ne postoje, što je obična laž“.

Objavio je ove knjige:
“Istarska Crkva u ratnom vihoru 1943-1945.” (IKD Juraj Dobrila – Josip Turčinović d.o.o., Pazin 1998.)
“Udarit ću pastira : sudbina nekih crkvenih djelatnika od 1940. do 1990. na području današnje Porečke i Pulske biskupije (Josip Turčinović d.o.o., Pazin 2009.)
“Crkva u Istri : Osobe, mjesta i drugi podaci Porečke i Pulske biskupije” (priredio zajedno s Marijanom Bartolićem), (I. izdanje, Poreč-Pazin 1987., II. izdanje, Pazin 1991., III. izdanje, Pazin 1999.) [1]
Predsjedavao je Vijećem za arhive i knjižnice Porečke i Pulske biskupije. Brojne je knjige donirao knjižnici Državnog arhiva u Pazinu. Bio je član Udruge crkvenih arhivista u Rimu (Assocciazione Archivistica Ecclesiastica) i Hrvatskog arhivističkog društva ogranak Pazin – Rijeka.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: Narod.hr
Photo: http://ipd-ssi.hr/?m=201204

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.