24. studenoga 2000. Zagrebački summit – kako su Mesić i Chirac htjeli vratiti Hrvatsku u “region Zapadnog Balkana”?

Bio je to prvi summit u Europi izvan EU, te otvoreni i izravni pokušaj približavanja zemalja tzv. Zapadnog Balkana s krajnjim ciljem poništavanja rezultata Domovinskog rata i stvaranja nove zajednice naroda na području bivše Jugoslavije.

Summitom su predsjedali tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i francuski Jacques Chirac.

Ta zamišljena “regija” i sam pojam Zapadnog Balkana, izmišljen u britansko-francuskim geopolitičkim laboratorijima, uključivala bi sve bivše države Jugoslavije minus Slovenija plus Albanija. Summit je održan nakon smrti predsjednika Tuđmana i izborne pobjede Stjepana Mesića, bivšeg drugog čovjeka HDZ-a, i Ivice Račana , vođe SDP-a kao stranke koja je oduvijek imala više ili manje projugoslavenski orijentirano djelovanje oslanjajući se primarno na odnose sa zemljama bivše SFRJ, a tek onda na ostatak Europe.

Razlozi takve politike su višestruki: od primarno utjecajnih međunarodno-političkih čimbenika i interesnih ekonomsko-političkih veza političara i obavještajnih krugova iz zemalja bivše SFRJ, do sekundarno brojnih interesnih, ideoloških i emotivnih veza koje je tadašnje vodstvo i članstvo SDP-a, kao i predsjednik Mesić, imalo prema zemljama bivše Jugoslavije.

Radi sprječavanja udruživanja Republike Hrvatske u ovakve ekonomsko-političke asocijacije koje su se dale naslutiti još za Tuđmanova života (poznati “crveni, zeleni i žuti vragovi”), kao i sprječavanja zloporabe moći koju bi mogle imati moguće buduće odnarođene hrvatske vladajuće elite, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman uveo je nove odredbe u Ustav Republike Hrvatske kojima se zabranjuje udruživanje u ovakve asocijacije, izričito zabranjujući i samo pokretanje postupka ulaska u ovakve asocijacije (članak 141. Ustava RH, popularno zvan Tuđmanova tvrđava), koji glasi:

Članak 141.

Pravo da pokrenu postupak udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama ima najmanje jedna trećina zastupnika u Hrvatskom saboru, Predsjednik Republike i Vlada Repub­like Hrvatske.

Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.

O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Hr­vat­ski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.

Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi.

Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora.

Odredbe ovoga članka o udruživanju odnose se i na uvjete i postupak razdruživanja Republike Hrvatske.

Ideju Zapadnog Balkana poduprle su ponajprije zemlje koje su stvorile Jugoslaviju i branile njeno postojanje do njene same propasti: Francuska i Engleska.

Hrvatski mainstream mediji veličali “summit Zapadnog Balkana”!

Mora se reći da su tzv. “neovisni mediji” u Hrvatskoj summit dočekali s oduševljenjem pišući o “najvećem skupu državnika ikada u Hrvatskoj”, o “pomiribi Srbije i Hrvatske”, o “europskom predsjedniku Koštunici”, o “mudroj politici Stjepana Mesića” i dr.

“Cijela regija u Europi”, “Promjenama do pomirenja”, “Suradnja put pomirenja” – bili su samo neki su od naslova novina u Hrvatskoj.

Danas gotovo 20 godina kasnije hrvatska javnost vidi da se u politici Srbije nije ništa promijenilo. U međuvremenu su građani Srbije za predsjednika države birali četničkog vojvodu Tomislava Nikolića, srpskog doborovljca koji je sudjelovao u okupaciji i etničkom čišćenju Hrvatske. Za Nikolića se sumnja da je sudjelovao u pokolju u Antinu kod Osijeka. Osim Nikolića, u vrh vlasti u Srbiji zasjeo je deklarirani četnik Aleksandr Vučić koji je širio ideje Velike Srbije u Glini, prijetio ubijanjem “100 muslimana za jednog Srbina” u beogradskom parlamentu, stavljao u Beogradu ulične ploče s imenom četnika i zločinca Ratka Mladić i još niz teško probavljivih fašističkih istupa do posljednjeg u Bačkoj Palanci gdje je Hrvatsku nazvao “nacističkom državom”.

Osim njih, u Srbiji je i niz ministara, mrzitelja Hrvatske, koji redovito blate hrvatski narod, Katoličku Crkvu i najsvjetliji lik hrvatske povijesti – kardinala Alojzija Stepinca – nazivajući ga najpogrdnijim imenima.

U cijeli kontekst mogu se staviti i nedavne morbidne izjave premijerke Srbije Brnabić o Srebrenici i neviđenom pokolju ljudi u srcu Europi, nečemu što smo smatrali da se može vidjeti možda negdje u Afgansitanu ili Ruandi, ali ne i u Europi. No, srpska vojska je bila sposobna i za Ovčaru, i za Velepromet, i za Srebrenicu, i za Prijedor. Danas se pokušava preko toga preći šutke ili ponašati kao da Srbija nema odgovorosti za ratove u Hrvatskoj i BiH.

Pogubna politika Stjepana Mesića – bivši HDZ-ov drugi čovjek vodio probalkansku politiku “regiona”!

Stjepan Mesić je kroz svoja dva mandata predsjedinka neprestano uvlačio Hrvatsku u blizinu sa Srbijom, govoreći o pomirbi u “regionu” u koji je on bez rezerve stavljao zemlje bivše Jugoslavije. Njegovu katastrofalnu politiku aktivno je nastavio Ivo Josipović, te osobito Mesiću bliska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, kao i dobar dio nelustrirane hrvatske dipolmacije.

Sve u svemu, Hrvatska je nakon smrti Franje Tuđmana prošla jedno teško vrijeme ponovnog pokušaja neprirodnog zbližavanja sa Srbijom, negacije uloge Srbije u genocidu u Hrvatskoj i BiH, iskrivljavanje slike Domovinskog rata i blaćenju branitelja.

Nažalost, takvi pokušaji nisu mrtvi i danas postoje u hrvatskoj svakodnevnici, od otvorenih napada na Domovinski rat, Vukovar i Oluju do perfidnijih napada metodama specijalnog rata kojima se želi izjednačiti krivnja Hrvatske i Srbije, te time amnestirati zločinačku politiku Srbije.

Glavni generator svih sukoba na području bivše Jugoslavije od njenog stvaranja 1918. godine do danas je – država Srbija i njena velikosrpska politika. Ta politika je ostala aktivna na istim onim načelima Ilije Garašnina, Stevana Moljevića i SANU-a (srpski akademici), te strpljivo čeka svoj trenutak realizacije patoloških velikosrpskih ideja koje već u svojim gore navedenim proklamacijama, a onda i realizacijama idu do – nestanka Hrvata.

Hrvatski narod i njegovo političko vodstvo moraju biti svjesni da Franjo Tuđman je jako dobro znao zašto je članak 141. na njegovo inzistiranje ostavljen kao ostavština i zavjet Hrvatskoj. Hrvatska više nikada ne smije doći u poziciju da bude Srbiji i četnicima izručena kao “janje na klanje” kao što je bila gotovo kontinuirano od 1918. godine pa sve do 1995. godine.

Stoga, “zagrebački summit” iz današnje perspektive ne da je samo promašen, već je i početak jedne izdajničke i katastrofalne politike čije posljedice osjećamo i danas.