24. svibnja 1945. Bogdan Radica (svibanj 1945.) – “Biti Srbin u Zagrebu tih dana značilo je vlast”

Foto: Snimka zaslona

“Biti Srbin u to vrijeme značilo je biti vlast”, piše istinski antifašist građanske orijentacije Bogdan Radica o stanju Hrvata i građana Zagreba nakon ulaska partizana u svibnju 1945. godine.

Tako je pisao Bogdan Radica, osvjedočeni antifašist i antikomunist, čovjek koji je zazirao od totalitarizama i mržnje bilo koje vrste. Zbog toga je njegov tekst bitan, jer je nepristran, pisan očima čovjeka koji dolazi iz jednog drugog, demokratskog miljea. 

Slične dojmove o vladavini partizana u Zagrebu dobio je i u rodnom Splitu, a sve je zapisao u knjizi “Hrvatska 1945.”

 

Poznati hrvatski novinar i publicist Bogdan Radica godinama je živio u SAD-u. Bio je antifašist, ali i antikomunist jer je tu ekstremnu ideologiju smatrao opasnošću za slobode čovjeka i naroda .

Svršetkom rata doputovao je u Zagreb da se uvjeri o stanju u „oslobođenoj“ Hrvatskoj.

U svojoj je knjizi „Hrvatska 1945.“ ovako opisao prve dane u „oslobođenom“ Zagrebu:  „U Zagrebu su još tada praskale bombe i svaka je detonacija izazivala mraz u kostima njegova stanovnika. Poput vihora, strah se pojavljivao vertikalno i horizontalno, izazivajući u čovjeku osjećaj fizičke ništetnosti, ali i intelektualne bijede. Ljudski se život snizio na tako nisku cijenu da su svi pojmovi o njegovoj vrijednosti, koje je povijest razvijala stoljećima, još iz grčkih preko rimskih do kršćanskih vremena, postajali beznadni. Njegov um, intelektualna bitnost, njegov duh i duša, teško su se mogli izdići na površinu. Dok su razularene mase partizana, mladića intoksiciranih lažima i alkoholom, pjevale pjesme o ‘slobodi’, slobode nije bilo ni za koga – ni za potlačenu i zastravljenu većinu, kao ni za manjinu, koja se i sama bojala bezvlađa, nasilja i terora što ga je sama nametala većini. Svatko je u svakom trenutku mogao postati žrtvom arbitrarnog nasilja. Kad stari zakoni padaju, kakvi god oni bili, a novi nisu u stanju da se nametnu, strah odnosi ljudima volju, glavu i osjećaje njihova dostojanstva. Pojaviti se iz Amerike u takvoj sredini, svoj isječenoj trzajima vječnoga straha, bilo je uistinu strašno suživljavanje između vlasti slobode, osnovane na zakonu i pravu, i bezvlađa, nasilja i terora, osnovanog na imperativu pojedinaca ili skupine dešperatera, brava i rasova. Zakon je bio strojnica, i tko je imao više fišeka o pojasu, taj je bio i jači u odnosu prema nezaštićenu pojedincu. Biti Srbin u to vrijeme značilo je biti vlast.“  (Bogdan Radica, Hrvatska 1945.)

O tome je govorio i fra Mario Knezović u nedavnoj propovijedi u Gračanima u Zagrebu, kada je citirao upravo Bogdana Radicu:

 

Tako je pisao Bogdan Radica, osvjedočeni antifašist i antikomunist, čovjek koji je zazirao od totalitarizama. Zbog toga je njegov tekst bitan, jer je nepristran, pisan očima čovjeka koji dolazi iz jednog drugog, demokratskog miljea.

Doputovavši nakon Zagreba i u rodni Split, Bogdan Radica dobio je novi hladni tuš od rodbine i prijatelja te sugrađana koji su se čudili, što se on, koji je mogao ostati u Americi, vratio u Titov pakao: (“Ma ča ste Vi onaj Bojdan iz Amerike, pa ste ovamo došli”): “Strah je bio zahvatio ljude kao da stoje pred Sudnjim danom, pa je svaki pojedinac s neizvjesnošću očekivao svoju sudbinu. Svake noći su nestajali najugledniji građani, a drugi su se skrivali i šaptali iza spuštenih zastora. Govorilo se da je Dalmacija uz Tita, a u Splitu je Radica osjetio da to nije točno: pred talijansko-četničkom strahovladom mladost je pobjegla u planine, priključila se partizanima, i vratila se kao pobjednik, ali stariji svijet nije htio te nove Jugoslavije, koju je smatrao gorom od one kraljevske. Iz Splita je obilazio tužnu okolicu, popaljena sela, pa je tako došao i u selo Gata, u Srednjim Poljicama, gdje su četnici (1942.), uz pomoć Talijana, poklali sve muško stanovništvo. Posvuda je sretao odrpanu, gladnu djecu i žene u crnini. Jedno razočaranje je slijedilo za drugim, ali ipak najgore je doživio u Zagrebu. Tamo je vlast bila prepuštena Srbima iz Like ili s Korduna. Sve ono što je nešto značilo u kulturnom ili političkom životu Hrvata, bježalo je prema austrijskoj granici ili je bilo ugušeno kao “reakcija” (…)” (Bogdan Radica, Hrvatska 1945.)

 

*Radica, Bogdan, hrvatski publicist (Split, 26. VIII. 1904 – New York, 5. XII. 1993). Studirao u Ljubljani i Firenci. Početkom 1928. bio je imenovan dopisnikom Obzora iz Pariza, no već sljedeće godine izvješćivao je za državnu agenciju Avalu iz Atene. Za boravka u Ateni (1929–33) obavljao je dužnost izaslanika za tisak pri veleposlanstvu Kraljevine Jugoslavije. Bio je član jugoslavenske delegacije u Ligi naroda u Ženevi 1934–39. Nakon osnutka Banovine Hrvatske (1939) preselio se u Beograd, gdje je radio u državnom uredu za vanjski tisak. Potkraj 1940. bio je premješten u Washington, potom je od 1941. radio u tiskovnom uredu Kraljevine Jugoslavije u New Yorku, no ubrzo se sve više distancirao od izbjegličke Vlade u Londonu te pristupio njezinim oponentima, koji su također djelovali s jugoslavenskih stajališta. S. L. Adamicem 1943. vodio kampanju za priznanje partizanskoga pokreta; od 1945. bio je u Ministarstvu informiranja u Beogradu. U susretu sa stvarnošću komunističke Jugoslavije, kao vrsni intelektualac građanske orijentacije, odlučio se iseliti u SAD. Od 1950. bio je redoviti profesor povijesti na Sveučilištu Fairleigh Dickinson u New Jerseyu. Obnovivši veze s građanski usmjerenim hrvatskim emigrantima započeo je plodnu publicističku aktivnost u iseljeničkom tisku poput HSS-ova Hrvatskoga glasa i Hrvatske revije, u kojoj je 1955–90. objavio desetine članaka kulturološke i političke tematike. Time se oslanja na redovitu međuratnu suradnju u Obzoru i zagrebačkim časopisima Novoj Evropi, Hrvatskoj reviji, Suvremeniku i Hrvatskoj prosvjeti, u kojima je pisao o krizi europskog duha te o najznačajnijim književnim i općenito kulturnim pojavama i osobama ondašnje Europe. Uz mnogobrojne eseje napisao je knjige: Razgovori s Guglielmom Ferrerom (Colloqui con Guglielmo Ferrero, 1939), Agonija Evrope (1940), Sredozemni povratak (1971), Hrvatska 1945 (1974) te Živjeti nedoživjeti (I–II, 1982). Posmrtno mu je objavljena knjiga eseja s mediteranskom tematikom Vječni Split(2002). (encikopedija.hr)

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr