25. rujna 1396. Nikopolje – jedna od najvažnijih bitaka u europskoj povijesti

Foto: Sébastien Mamerot, Les Passages d’Outremer

Na današnji dan 1396. dogodila se velika bitka kod Nikopolja u današnjoj Bugarskoj gdje je ususret nadirućoj osmanlijskoj vojsci stala ujedinjena kršćanska vojska.

Tu vojsku vodio je kralj Žigmund, a desno krilo su osiguravali hrvatski ban Lacković i hrvatski velikaš Nikola Gorjanski. Na lijevom krilu vojske bio je Herman Celjski.

Na strani muslimanskih snaga bilo je i vazalnih „kršćana“, kao npr. srpski despot Stefan Lazarević sa 5000 srpskih oklopljenih konjanika. Bio je to sin srpskog kneza Lazara kojeg su Turci ubili na Kosovom Polju (kasnije je okrenuo leđa i Turcima). Vazalstvo (sluganstvo protivniku) je pojam poznat srpskoj povijesti u mnogim bitkama poput Nikopolja, Marice, Kosova i drugih.

Strašan poraz kod Nikopolja omogućio je Turcima brz prodor u centralnu Europu i sjevernu Hrvatsku, osobito na područje današnje Slavonije i Ugarske sve do Slovenije. Carigrad je ostao pod opsadom pa će 50 godina kasnije pasti u muslimanske ruke i ostati takav do dan danas.

Živu glavu uspio je iznijeti samo mali dio kršćana, a većina je ili poginula na bojnom polju ili je kasnije smaknuta u turskom zarobljeništvu.

Cijeli pothvat zapravo je bio jedan od posljednjih križarskih pohoda protiv muslimana u europskoj povijesti.

Turci Osmanlije u to su vrijeme bili u silovitom usponu, pod vodstvom sultana Bajazida I. koji je imao nadimak “Munjeviti”. Sultan je naumio osvojiti Carigrad, najveći grad u Europi u to doba i sjedište istočnog pravoslavnog kršćanstva. Pokrenuo je opsadu tog grada, a bizantski car Manuel II. Paleolog pozvao je u pomoć kršćane sa zapada Europe.

I doista, katolici su spremno odgovorili na carev poziv.

Organizirala se velika križarska vojska u koju su se uključili na svojim konjima vitezovi iz raznih krajeva Europe, čak iz Španjolske, Nizozemske, Škotske i Švicarske. Bilo je tu francuskih vitezova, poput grofa Philippea de Artoisa, francuskog maršala Jeana Le Maingrea, admirala Jeana de Viennea, te ponosnog vlasnika najimpresivnijeg francuskog dvorca, Enguerranda de Coucyja. Vojsku je osobno poveo hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški.

Križarska se vojska uputila u smjeru Carigrada, zauzimajući turske tvrđave na putu. To je razljutilo sultana Bajazida, pa je on uzeo svoju vojsku koja je opsjedala Carigrad i krenuo na kršćane.

Bitka se dogodila kod grada Nikopolja na Dunavu (danas Nikopol u Bugarskoj). Kršćanska je vojska tako temeljito poražena da se njen zapovjednik kralj Žigmund Luksemburški jedva izvukao živ, i to uz pomoć grofa Hermana Celjskog.

Kralj Žigmund bio je toliko zahvalan Hermanu Celjskom što mu je ovaj spasio život, da mu je darovao cijelo Hrvatsko zagorje. Time je Herman mogao dodati svojoj tituli naslov “grofa od Zagorja”. Dapače, isti kralj Žigmund oženio se Hermanovom kćerkom Barbarom Celjskom. Zanimljivo je da su pri bijegu iz Nikopolja kralj Žigmund i grof Herman prošli i kroz naš Dubrovnik, o čemu je ostalo spomena.

Zanimljiva je sudbina junaka iz te bitke: sultan Bajazid kao bijedan rob umro je nekoliko godina kasnije kao zarobljenik u mongolskom kavezu (Mongoli su tada spasili Europu pritišćući Tursku iz azije), hrvatski ban sasječen je na krvavom Križevačkom saboru od kralja Žigmunda jer se suprotstavljao njegovoj nasilničkoj vlasti, vlaški vojvoda Mirča postao je narodni junak zbog otpora Turcima, no u Europi je poznatiji kao djed zloglasnog grofa Drakule. Srpski knez Stefan Lazarević okrenuo je leđa Turcima i postao ugarski vazal.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr