27. listopada 1949. Ante Tresić Pavičić – zašto orjunaštvo i jugoslavenstvo iskazuje zavidnu vitalnost i opstojnost?

Foto: enciklopedija.hr

Prema idejama orjunaštva narodi Jugoslavije, tako i Hrvati, bili su tek skup plemenskih kolektiviteta. 

Osnovna misao orjunaškoga programa temeljila se na uvjerenju da postoji jedna –jugoslavenska nacija. Orjunaši su ideju jugoslavenstva izdigli na razinu religioznosti ili čak vjerskog fanatizma, što je do danas poprimilo čak oblike etničke i rasne mržnje prema hrvatstvu.

Usporedno s književnom gradio je Ante Tresić Pavičić i političku karijeru. U ranoj fazi je bio pravaš, no nakon Prvog svjetskog rata kao simpatizer (ili su ga barem orjunaši takvim smatrali) ORJUNE postati diplomatski predstavnik SHS u Madridu i Washingtonu.

Za promicanje svoje ideologije orjunaši su posezali i za umjetnošću, književnošću. Iako nisu imali svoju originalnu umjetnost, u njihovim je glasilima, ponajprije u Pobedi, tiskan značajan broj tekstova s estetskom funkcijom. Kao glasilo izrazito i isključivo ideološkog predznaka, Pobeda je objavljivala tekstove koji se mogu čitati iz perspektive ideološke paradigme usmjerene na stvaranje »jugoslovenskog rasnog tipa« i »specifičke kulture« po mjeri »jugoslovenske psihe«. Osim tekstova članova i simpatizera pokreta, u njoj su pisala i brojna imena tadašnjega književnog života. Neka od njih bili su istaknuti članovi Orjune, čak i ideolozi (Niko Bartulović, Ivo Lahman, Ćiro Čičin-Šain…), a neki pak simpatizeri ili su ih orjunaši takvima držali (Branko Stanojević, Ante Cettineo, Ante Tresić-Pavičić, Božo Lovrić, Ivo Vojnović, Rikard Katalinić Jeretov, …). U Pobedi je povremeno bila i rubrika Pisci orjunaši u kojoj je tiskano nekoliko slika/feljtona o piscima njihove ideologije (Vladimir Levstik), a tiskani su i prijevodi, kritičko-teorijski ogledi i vijesti o umjetničkim fenomen ima (zenitizamfuturizammarinetizam…), knjigama i sl, piše matica.hr

Iako organizacija/pokret prestaju službeno postojati raspadom prve Jugolsavije, duh Orjune još će dugo vremena ostati ugrađen u mentalni sklop pojedinaca, dijelom i sredine, uvjerenih kako je baš unitaristička Jugoslavija i (kraljevsko) jugoslavenstvo u stanju riješiti otvorena pitanja zajednice koja je jednim imenom i jedinstvenom (oktroiranom) nacijom htjela prebrisati stoljetne, kulturološke, jezične, vjerske, civilizacijske i druge razlike taložene u dugom historijskom putu. Za vjernost svojoj utopiji mnogi su pojedinci (nekritički) uložili cijeli svoj život, žrtvujući magli zavodljivih ideoloških obećanja i stranice ne baš beznačajna književnog djela. Ne uspijevajući se za dugo vremena otrijezniti od »hašiša mladenačke utopije«, kako piše Branimir Donat, pojedinci će – poput Nike Bartulovića i Đure Vilovića – »u ime vjerskog i nacionalnog renegatstva« okončati »stvaralačku karijeru kao politički konji u daminom gambitu« (vukući »svoje posljednje, ali već potpuno nesuvisle poteze kao delegati na četničkom kongresu u selu Ba«), a neki će ostati jezgrom oko koje će se okupljati ekstremni jugoslavenski nacionalistički, odnosno protuhrvatski elementi, s ciljem organiziranja velikosrpskih/četničkih jedinica, uz nesebičnu pomoć talijanskih okupatora, protiv kojih su svojedobno gradili svoju ideološku identifikaciju. Da paradoks povijesti bude veći, nekad omrznuti (ideološki) protivnici našli su se na zajedničkom zadatku raskrajanja hrvatskih zemalja, razotkrivši do kraja svoj politički program!

 

Govor o Orjuni je govor o političkom naslijeđu koje živi!

Govor o Orjuni nije tek priča o jednoj političkoj pojavi i ideologiji s (povijesno) ograničenim rokom trajanja nego i govor o dijelu političkog naslijeđa koje i u našem vremenu pokazuje zavidan vitalitet. Iako će mnogi ‘povjesničari’ reći kako je riječ o jednom u nizu političkih nesporazuma što ih je hrvatski čovjek/narod upisao u bremenitu historiju nacionalnih zabluda, vidljivi i sve glasniji recidivi navedenog resentimenta nisu nestali iz svijesti pojedinih aktera društvene stvarnosti. Štoviše, i danas glasno zazivano jugoslavenstvo – u radikalnoj ideološkoj izvedbi ugrađeno u orjunaštvo – nerijetko se nudi kao istinska mjera zajedništva i sigurno (ideološko) utočište u kojem će biti zajamčena sreća, dakako uvijek po mjeri onih protagonista društvenog života koji i (sadašnju) hrvatsku državu drže tek »neželjenom privremenosti«. Računajući na ‘kratko pamćenje’ kao nasljednu hrvatsku bolest, oni vjeruju da je jugoslavenski zajednički okvir jedina dobitna kombinacija s »pojačanjem koeficijenta sigurnosti« pred »vlastitom političkom (hrvatskom) ništavnošću«, kako je o hrvatskoj situaciji u godinama kada se krojila povijest i geografija prostora u vrijeme raspada velike Monarhije pisao M. Krleža. Premda će Krležina misao tijekom vremena doživjeti mnoge preinake i varijacije, teško se oteti dojmu njezine otpornosti, unatoč činjenici da je ‘jugoslovensko rodoljublje’ kao dominantna odrednica orjunaške ideologije ‘krvi i tla’ ispisivalo stranice ne tako davne prošlosti.

Orjuna je uglavnom definirana kao ekstremna nacionalistička, šovinistička i teroristička organizacija reakcionarnih elemenata osnovanih sa zadatkom »da pod krinkom jugoslavenstva i tobožnjeg spašavanja države od antidržavnih elemenata vrši najdrastičnija nasilja nad svima onima, koji su i u novoj državi nastavili borbu za socijalno i nacionalno oslobođenje«.

I dok su jezgru orjunaškog pokreta činila otprije poznata imena, kontinuitet s pokretom predratne napredne/nacionalističke omladine bez sumnje je još vidljiviji u retorici njihovih napisa i istupa. U društvenoj je zbilji, prema orjunašima, sve je prepuno bakcila, orjunaši ih nalaze u: zagrebačkim Židovima, frankovcima, klerikalcima, zajedničarima, S. Radiću, Anti Trumbiću te gradu Zagrebu. Usporedba s metaforičkim i retoričkim rekvizitarijem predratne generacije pokazuje da orjunaška isključivost i mržnja spram (političkih ideoloških) protivnika postaje jedini njihov govor i mjera identifikacije, pa je i njihov prijelaz iz retoričke u akcijsku fazu (akcione čete!) posve logičan korak.

 

Osnovna misao Orjune – postoji samo jugoslavenska nacija

Osnovna misao orjunaškoga programa temeljila se na uvjerenju da postoji jedna – jugoslavenska nacija!

S predtekstom u narodu koji nastaje Milana Marjanovića, ta (nad)nacija trebala je nastati stapanjem najboljih (rasnih) osobina južnoslavenskih plemena (Jovan Cvijić) jer jedino »ideja narodnog jedinstva Hrvata, Srba i Slovenaca može da udovolji prirodnoj težnji da budemo kao narod veći, jači, slobodniji i nezavisniji«. Uz povijesne, za ideologe Orjune za to postoje i kulturološki, jezično-književni, mentalitetno-karakterološki i geopolitički razlozi i analogije. Na takvim, za orjunaše nerazorivim, temeljima sazidano jugoslovenstvo ima jedinstveno državno ime, jedinstveno pismo i jedinstveni književni jezik (koji je »bogat, jedar i izrazit, kao u retko kojoj oblasti naše literature onih vremena«); riječju – ime, povest i zastavu! Naglašavajući kult rase i narodno jedinstvo kao dogmu (apsolutno narodno jedinstvo, integralno jugoslovenstvo i jedinstveni državni organizam!), krajnjim ciljem svojih nastojanja orjunaši su držali »bezuvjetno i krajnje očuvanje narodnog i državnog dobra«!

U ostvarenju zacrtanog integralnog jugoslovenstva, orjunaši su stvaranje Jugoslavena kao »rasnog i kao suvremenog tipa čoveka« i jugoslavenski nacionalizam izdigli na razinu religije. Po njima, samo takva »jugoslovenska nacija svojom će sopstvenom kulturom vršiti historičku ulogu posrednika da celom čovečanstvu doprinese svoj dužni deo za podizanje veličanstvenog Večnog Hrama Mira«.

 

*Ante Tresić Pavičić (Vrbanj na Hvaru, 10. srpnja 1867. – 27. listopada 1949., Split), hrvatski književnik i političar.

Pučku školu završio je u rodnom mjestu, a kasnije nastavlja školovanje u Splitu, Zadru, Kotoru i Beču, gdje studij povijesti i filozofije okončava disertacijom o Leibnizovom determinizmu. Prvu zbirku pjesama, potpisanu pseudonimom Mosorski guslar, objavljuje još kao student (Glasovi s mora Jadranskoga, 1891.) i odmah pokazuje sklonosti za oživljavanje antičkog duha. Uslijedilo je još nekoliko zbirki poezije, od kojih su najviše pažnje privukli Sutonski soneti (1904.), dok je doživljaje s puta u SAD, kamo se otisnuo 1905., iznio u putopisu Preko Atlantika do Pacifika (1907.). Upravi će putopisi postati najvrijedniji dio autorove književne ostavštine i donijeti mu epitet majstora hrvatske putopisne proze.

U dramskom je stvaralaštvu zaokupljen temama iz nacionalne i rimske prošlosti pa od povijesnih drama možemo izdvojiti Katarinu Zrinjsku i Ljutovida Posavskog, kao i tetralogiju Finis Reipublicae. Kvalitativno najslabiji dio njegovog opusa predstavljaju romani (Izgubljeni ljudi, Pobjeda kreposti i Moć ljepote), u kojima previše do izražaja dolazi tendenciozna i programatska komponenta.

U rukopisu je ostao njegov deseterački povijesni ep Gvozdansko, u kojem kroz 32 pjevanja opisuje obranu istoimene utvrde od Turaka 1577. (djelo je tiskano posthumno 2000.), a izdavao je i časopise Novi viek (Zagreb, 1898.) i Jadran (Trst, 1903.).

Usporedno s književnom gradio je Tresić Pavičić i političku karijeru. U ranoj fazi je bio pravaš, no nakon Prvog svjetskog rata kao simpatizer (ili su ga barem orjunaši takvim smatrali) ORJUNE postati diplomatski predstavnik SHS u Madridu i Washingtonu.

DJELA:
– Glasovi s mora Jadranskoga, Zagreb, 1891;
– Sudbina izdajice, Zagreb, 1892;
– Izgubljeni ljudi, Zagreb, 1893;
– Machiavelli i machiavelizam, Zagreb, 1894;
– Nove pjesme, Zagreb, 1894;
– Ljutovid Posavski, Zagreb, 1894;

Izvor: Library.foi.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/matica.hr