Na današnji dan 1944. pjesnik Vladimir Nazor oštro se suprotstavio srbizaciji TANJUG-ovih izdanja u Hrvatskoj. O tome svjedoči dostava pisma Vladimira Nazora koje je dostavljeno Milovanu Đilasu, prvom ideologu boljševika.
Vođa komunističkog pokreta u Hrvatskoj Andrija Hebrang je protivno Titovom nalogu osnovao Telegrafsku agenciju Hrvatske nasuprot jugoslavenskom Tanjugu. Hebrang je također tražio vjeronauk kao obvezni predmet u školama, istovrijednost crkvenog i državnog braka, a kao treći najveći grijeh koji mu je kasnije pripisan zahtijevao je višestranačje, prvenstveno računajući na jaki HSS.
To je bio neoprostiv odmak od krutog Titovog boljševičkog komunizma. Za „balkanskog krvnika Josipa Broza“ to je bila crvena krpa i uvod u potrebu eliminacije Andrije Hebranga i prohrvatski nastrojenog dijela hrvatskih komunista.
Tito je TAH odmah zabranio jer „njime Hrvatska punom parom klizi u separatizam“, kako je boljševički diktator izjavio. Za njega je postojao samo Tanjug – jugoslavenska agencija. Opstanak TAH-a koji je bio nužan za kakvu-takvu samobitnost Hrvata u korijenu je sasječen od antihrvatski orijentiranog diktatora Tita.
Kad se mislilo da se bura stišala, došlo je do nove uzbune. Na današnji dan 1944. pjesnik Vladimir Nazor oštro se suprotstavio srbizaciji TANJUG-ovih izdanja u Hrvatskoj. O tome svjedoči dostava pisma Vladimira Nazora koje je dostavljeno Milovanu Đilasu, prvom ideologu boljševika.
Tu Nazor piše „vi ste u biltenu uveli jezik čaršije, vi ga namećete iako se nalazite na teritoriju države Hrvatske…nas Hrvate to vrijeđa i na području Hrvatske se mora pisati hrvatskim jezikom. Sve što u Hrvatsku ulazi i izlazi ima biti na hrvatskom jeziku. Tko ne zna hrvatski, ne može ni raditi u Tanjugu!“.
Đilas je podnio izvješće Rankoviću, a Nazor bi loše prošao da ga komunistički vrh nije trebao iz promidžbenih razloga. Oštrica je usmjerena prema „separatistu Hebrangu“, inače prvom čovjeku Komunističke Partije Hrvatske, koji je malo-pomalo diskreditiran i na kraju ubijen u Beogradu.
Nazor nije uspio i 1954. u Novom Sadu usvojena je nasilna Deklaracija o jednom srpsko-hrvatskom jeziku koje je značila službenu srbizaciju hrvatskog jezika. Tek 13 godina kasnije velika skupina intelektualaca objavom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika i ustaje protiv Novosadskog dogovora i srbizacije hrvatskog jezika kojom nam je jezik do današnjih dana onečišćen.
No nakon objave Deklaracije Novosadski dogovor nije javno derogiran niti su državne i partijske institucije od njega otvoreno odustale. Štoviše, potpisnici su bili izvrgnuti javnim prozivanjima i blaćenju, unitaristi iz vlasti u Hrvatskoj, okupljeni oko Miloša Žanka, tražili su oštre mjere protiv potpisnika, a neki su komunistički saborski zastupnici i junoše (npr. Stjepan Mesić) otvoreno tražili, u duhu boljševičke tradicije, i kazneni progon za potpisnike Deklaracije (zapravo prijedloga ustavnoga amandmana). Kompromis s vlastima i partijskim strukturama sveo se na to da je M. Krleža (koji ni pod pritiscima potpis nije htio povući, a na njegov su se potpis na Deklaraciju mnogi drugi potpisnici pozivali), podnio ostavku na članstvo u CK SKH, piše matica.hr.
Istina o tome kako je Vladimir Nazor otet i na silu odveden iz Zagreba u partizane svjedoči Nazorova sestra Irma.
