27. veljače 1907. rođen četnički vojvoda Momčilo Đujić koji je nakon zločina u Borovom Selu 1991. rekao: Hrvati su plašljive životinje, obračunajte se s njima!

Foto: javno vlasništvo; fotomontaža: narod.hr

Imao je taj bivši pravoslavni svećenik i četnički vojvoda Momčilo Đujić (r. 27.II.1907-u. 11.IX.1999.), bogato iskustvo klanja, ubijanja i mučenja Hrvata u NDH, posebno na području Dalmacije. Zato je znao što govori. Nakon zločina u Borovom Selu u svibnju 1991., ostarjeli četnički vojvoda krvavih ruku od klanja Hrvata, oglasio se pozivom na ubijanje. Danas je u Srbiji on slavljen kao junak i antifašist, premda se radi o patološkom zločinu. 

 

Nakon zločina u Borovu Selu nad hrvatskim policajcima u svibnju 1991. iz SAD-a se oglasio i četnički zločinac iz Drugog svjetskog rata pop Momčilo Đujić. Na beogradskom nezavisnom Radiju B-92 poručio je „svom narodu u srpskim zemljama“: Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu. Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora – sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci kom opanci”, piše hic.hr

Photo: wikimedia.commons.org

 

Četnici – genocid nad Hrvatima i muslimanima u NDH

Imao je taj bivši pravoslavni svećenik, Momčilo Đukić, rođen na današnji dan 1907.,  bogato iskustvo klanja, ubijanja i mučenja Hrvata u NDH, posebno na području Dalmacije.

U II. svjetskom ratu su četnici ubili desetke tisuća ljudi na teritoriju NDH, po  kriteriju kao i u Domovinskom ratu: isključivo Hrvate i Muslimane. Zanimljivo je da i partizani 1945. nisu ubijali Srbe, nego samo civile Hrvate i muslimane. Jame po Sloveniji i Hrvatskoj pune su ubijenih Hrvata, zato se čovjek s pravom pita zašto su ‘antifašisti’ ubijali po etničkom ključnu. Također, nije poznato da su partizani likvidirali nijednog svećenika Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, ali jesu stotine katoličkih svećenika.

Tako Ministarstvo vanjskih poslova NDH u svom Unutrašnjopolitičkom pregledu br. 11 od 11. IX. 1944. od odjeljku “Četnici protiv NDH” navelo da su do tada ”četnici razorili oko 30.000 hrvatskih domova i poubijali najmanje oko 150.000 hrvatskog pučanstva”. Ako se nekom čini ova brojka prevelikom, prema komunističkom historiografu i demografu V. Žerjaviću, na četničke žrtve genocida otpada 32.000 ubijenih Hrvata i 33.000 ubijenih Muslimana u NDH. Mnogima se, međutim, ova Žerjavićeva brojka čini premalena.

A radi se o zastrašujućem broju od 65.000 ubijenih, kojima se kasnije 1945. pridružuju u krvavim orgijama i partizani. Veliki broj četnika je prešao u partizane i tamo nastavio klanja Hrvata.

Podsjetimo se i nekih drugih događanja, kada je četnički vojvoda Momčilo Đujić nakon ustanka u Srbu i Drvaru u NDH, došao na sastanak ustanika, ni manje ni više, nego sa petokrakom na šubari: PODSJETIMO SE: Četnički vojvoda Momčilo Đujić došao je na sastanke nakon ustanka u Srbu i Drvaru s – petorkakom na šubari!

 

I žene su bile dio zločinačkih četnika popa Đujića

Photo: wikimedia.commons.org

 

Pop Đujić poziva 1991. iz SAD-a na masakre i ubijanje Hrvata 

Prve vlade tzv. SAO Krajine, fašističke paradržave koja je genocidom probila i protjerala sve Hrvate još 1991. godine, bile su dodatno i neprestano sokoljene s različitih strana i od različitih velikosrpskih autoriteta. Jedan od njih je zapovjednik koljačke Dinarske četničke divizije, naturalizirani Amerikanac, vojvoda pop Momčilo Đujić. On je odmah poslije četničkog maskara u Borovom Selu, kada je 2. svibnja 1991. ubijeno i masakrirano dvanaest hrvatskih redarstvenika, izjavo preko “nezavisnog” beogradskog Radija B-92:
“Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu… Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora – sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci kom opanci”.

Podsjetimo se da su svi ubijeni policajci bili masakrirani, odsječene su im glave i na najbestijalniji način su se na njima iživljavali.

Četnički zločini u Dalmaciji – od Knina do Omiša

Prvi masovni četnički zločin se u dogodili su se već rapsadom Jugoslavije u travnju 1941., kada je ubijeno preko 300 Hrvata. Nakon malog smirivanja situacije u NDH, u Lici i Dalmaciji već u srpnju 1941. dolazi do masovnih klanja, ubijanja i protjerivajna Hrvata koja traju cijele 1941. godine.

Četnici su zločine radili na područjima koja su privremeno ili stalno kontrolirali te na onim područjima na kojima su boravili u vrijeme vojnih operacija.

Četnici surađuju s Talijanima:

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Photo: wikimedia.commons.org

U talijanskoj vojnoj operaciji “Albia” na području Biokova Italijani su angažirali i oko tisuću istočnohercegovačkih četnika. Oni su se potkraj kolovoza 1942. godine prebacili iz Nevesinja preko Ljubuškog i Vrgorca te su zajedno s talijanskom divizijom “Bergamo” sudjelovali na području Biokova u vojnim operacijama protiv partizana. Dok su italijanske jedinice držale u obruču sela, u njih su ušli četnici i u njima “klat je koje od muških stignut”. Žive su oderali i tri katolička svećenika na tom području, a broj ubijenih Hrvata na zabiokovskom području bio je gotovo 1000 osoba.

Sve strahote četničkih zlodjela na području Dalmacije moguće je vidjeti iz brojnih izvješća. “Prvog listopada 1942. po danu je došlo oko 150-200 četnika predvođeni Talijanima sa kamionima. Četnici su stali paliti, pljačkati i klati sve do čega su došli. Broj zaklanih se još točno ne zna iako su ih naši pokopali, ali ih je bilo preko 100. Strahote se ne daju opisati. Sve što nije moglo uteći na najsvirepiji način je ubiveno. Žene i djevojke silovane, isječene sise i ostali dijelovi tijela. Staraca ima najviše među ubivenim, a i djece. Mnogo je izgorilo bolesnih i nemoćnih u kućama koje su sve od reda popaljene. Ubivenih ima najviše noževima i to većinom srezan grkljan. Prizora svakojakih, dijete u naručju majke zaklato skupa sa njome. Na nekim mjestima velike gomile ubivenih po 10-15 skupa. Svijet se je svugdje sklanjao, ali tko je gdje uhvaćen, tu je zaklan.”

Prvog listopada 1942. godine združene snage talijanske vojske i četnika Momčila Đujića počinile su masakr nad Hrvatima mjesta Gata kod Omiša. Ubijeno je 96 ljudi, od kojih osmero djece, a selo je spaljeno. Jedan od rijetkih koji su preživjeli taj krvavi pohod bio je tada devetogodišnji Andrija Pivčević. Četnici su ga izboli na devet mjesta, ali je čudom preživio. Upravo je on bio jedan od glavnih svjedoka na suđenju Draži Mihailoviću 1946. godine u Beogradu.

“Pet uri san se pravija da san mrtav. Leža san pokriven leševima. I odjedanput se leš do mene diga, kad vidin Miju Bašića, koji je isto glumija da je mrtav. Nekih pesto metara san moga odat, a onda san, kad mi se iscidila krv, lega. Tu me naša Mijo Očašić, koji mi je da tri kacijole mlika da se okripin i odveja me materi s kojon san doša do naše kuće di mi je mrtav leža otac i još njih pet, šest”, pričao je Andrija 2012. godine za Slobodnu Dalmaciju. “Na suđenju u Domu garde na Topčideru protiv Draže smo svidočili ja i Marija Borovac, kojoj su zaklali muža i sina. Tri smo dana bili u Beogradu, iako je samo suđenje trajalo, čini mi se, tri miseca, a Draža se branija da je za sve kriv Momčilo Đujić i da on ništa nije zna.”

Ostaje strašna činjenica: danas se četnici slave u Srbiji kao junaci. Dobivaju spomenike, ulice, tragove, muzeje, sudske rehabilitacije.

Jedino je strašnija činjenica da hrvatski premijer i ministri nisu reagirali na tu grotesku, dapače još i jače guraju Srbiju u EU bez kriterija.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Izvor: narod.hr