Dana 28. lipnja 1941. na području NDH u kotaru Gacko počinjen je jezovit pokolj civila, većinom žena i djece muslimana (službena državna politika ih je vodila kao Hrvate islamske vjere). Bio je to početak velikih pokolja Hrvata i muslimana na državnom teritoriju NDH. Ustaničke skupine činile su različite grupe ljudi: od običnih naoružanih grupa stanovništva, komunističkih elemenata, četnika i dr.
Pojedinačnih zločina bilo je i prije toga, no ovaj pokolj najavio je genocidnu politiku četnika, ali i komunista i drugih ustaničkih grupa koje su tada još djelovale zajedno i nediferencirano u oružanom ustanku protiv NDH (tek kasnije dolazi do razdvajanja četnika i partizana). Pokolji su tih dana intenzivirani u cijeloj istočnoj Hercegovini, a vrlo brzo preneseni su na područje Like i Bosne (Srb, Drvar, Grahovo…). Nakon toga krajem 1941. slijede najveći genocidni četnički pokolji uz rijeku Drinu i granicu sa Srbijom.
Premda 1941. još nije učinjena jasno razdvajanje ustanika na četnike i komuniste (partizane), većinu pokolja 1941. počinile su četničke snage. Partizanski pokolji na teritoriju NDH postaju najintenzivniji tek u drugoj polovici 1944. pa nadalje, s kulminacijom nakon završetka rata 1945. godine.
Ova događanja i ustanak u istočnoj Hercegovini Srbi su nazvali „Vidovdanskim ustankom“, dok su ustanak praćen pokoljima civila u Srbu, Drvaru i Grahovu prvotno nazvali „Ilindanski ustanak“, koji je tek kasnije dobio novo ime i postao službeni Dan antifašističkog ustanka u Srbu u SR Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije (slavio se u Srbu i Drvaru, mjestima pokolja Hrvata).
Ustanak nije počeo slučajno odmah nakon Hitlerovog napada na SSSR
Zanimljivo je da se sve ovo dogodilo vrlo brzo nakon Hitlerovog napada na SSSR, dok je do tada u NDH bilo stanje relativnog mirovanja, nakon prvotnih sukoba i žrtava u travanjskom ratu do kapitulacije i raspada Jugoslavije. Postojalo je gotovo dva mjeseca relativnog mira u NDH, od kraja travnja do kraja lipnja 1941., bez većih oružanih sukoba.
Odmah nakon napada Hitlera na SSSR 22. lipnja 1941. počinju prvi veći sukobi u istočnoj Hercegovini, kod sela Lukavca već dan kasnije 23. lipnja 1941., kada su ustanici pobili 14 zarobljenih redarstvenika oružničke postaje u blizini Gackog. Te oružničke postaje bile su ekvivalent prijeratnim žandarmerijskim, ili još bolje policijskim postajama. Stjepan Lozo tvrdi da se zbog toga se ne može govoriti o nikakvim zločincima, već postajama za očuvanje javnog reda i mira. Sve to Stjepan Lozo je i izvrsno dokumentirao u svom kapitalnom djelu „Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima”., gdje vrlo detaljno možete pročitati svaki detalj ovih početnih dana raspada Jugoslavije i stvaranja NDH.
Nakon toga napadnuta je oružnička postaja u Riljima i pobijeno je šest oružnika koji su se predali, a zatim postaje u Morinama, Kifinom Selu, što je bio ukupni broj od 33 zarobljena i likvidirana oružnika na malom području kotara Gacko. Pojedini autori (Bender, Vukorepa) spominju da je u Lukavcu osim oružnika ubijena i jedna vojna skupina zarobljenih domobrana, njih 22, što povećava broj žrtava na 55 ljudi.
Građa spominje i veći broj ubijenih Hrvata, osobito na putovanjima i prepadima vlakova, koji su bačeni u jame i vrtače istočne Hercegovine. Obrazac napada na vlakove malo kasnije u srpnju dogodio se napadom na hodočasnički vlak na Drvar-Knin kada su ustanici ubili 300 hodočasnika Hrvata koje su zajedno sa svećenikom Nestorom bacili u jamu Golubnjaču (koja nikada nije komemorirana niti istražena premda se većinom radi o ženama katoličkim hodočasnicama). Što se tiče prepada na vlakove i putnike, izgleda da je to dio hajdučke tradicije u Srba koja je ostala i do Domovinskog rata kada su raznim zaprekama zaustavljali vozila, autobuse, kamione, te stavljali zapreke i na pruge. Najveći zločin dogodio se 1993. u Štrpcima na pruzi Beograd-Bar kada su paravojne skupine četnika na prepad oteli vlak i ubili 18 putnika muslimana.
Što se dugo tajilo, izašlo je ovih godina zahvaljujući vrijednim povjesničarima na vidjelo: pobijenih Hrvata bilo je tih dana u mnogim mjestima istočne Hercegovine. Tako Ivo Rojnica, bivši povjerenik NDH za Župu Velika Dubrava i čovjek kojeg je predsjednik Tuđman imenovao za opunomoćenog predstavnika predsjednika Republike Hrvatske za Argentinu i Latinsku Ameriku (1991–93), a od rujna 1993. do siječnja 1994. veleposlanik RH u Argentini, svjedoči kako je u tim pokoljima Hrvata (u Nevesinju) ubijena i tetka njegove supruge, žena već starije dobi Ana Marinković.
Borbe koje su se odvijale između snaga NDH, koje su velikim dijelom bile sastavljene od domicilnih muškaraca Hrvata katolika i muslimana s tog područja, i ustanika Srba odnosile su žrtve na obje strane.
Ustanički napadi proširili su se i na obližnje Nevesinje, Gacko, Trebinje, Bileću…
Srbi oteli vlak na pruzi Beograd-Bar i ubili 18 civila muslimana
Pokolj u Avtovcu – prvi masovni zločin ustanika prije pokolja u Srbu
Na sam Vidovdan 28. lipnja 1941. dogodio se jezoviti pokolj muslimana u mjestu Avtovac koje pripadalo kotaru Gacko. Tom prilikom stradalo je 47 muslimana, većinom žena i djece, a cijelo mjesto je spaljeno. Četnici su napali avtovačku oružničku postaju oko tri sata ujutro. Muslimansko stanovništvo borilo se s njima cijeloga dana sve do predvečer, kad im je nestalo municije. Jedan dio stanovništva uspio je pobjeći, a oni koji su ostali u selu, njih su četnici poklali i postrijeljali.
Na životu ostali svjedoci potresno opisuju tešku sudbinu, koja je zadesila ovo mjesto u jugoistočnom djelu NDH. U službenom izvješću koje su dale vlasti NDH piše:
„Četnici-komunisti napali su Avtovac 28. lipnja oko tri sata ujutro. Hrvatsko muslimansko stanovništvo borilo se s njima ciielog dana sve do pred večer, kad mu je nestalo puščanih naboja. Jednom dijelu stanovništva uspjelo je pobjeći u polje, a što je ostalo u selu, to su četnici-komunisti poklali i postrijeljali. Emin Tanović, seljak iz Avtovca, dao je u državnoj bolnici u Mostaru o tome pokolju pisani iskaz u zapisnik, kojega faksimile objavljujemo: “Na Vidovdan u jutro oko tri sata napali su naše selo Avtovac. Mi smo se seljaci cijeli dan borili. Kad nam je pred večer nestalo municije razbježali smo se sa djecom i ženama u polje i sakrili se po žitu u polju. Srećom su se četnici zadržali pljačkajući, i paleći selo, te smo nas nekoliko spasili glavu. Cijelo je selo bilo opkoljeno samo jedan put nije bio po kojem smo pobjegli u polje. Toga dana poginulo je naših četrdeset i sedam, većinom žena i djece, a cijelo nam je selo izgorjelo. Mene su ranili u nogu, a žena mi je s djecom pobjegla u drugo selo”.
Nakon pokolja u Avtovcu situacija se pomalo smirivala, a težišta ustanka prebačena su prema drugim dijelovima NDH, napose području Like (Srb) i području Zapadne Bosne (Drvar, Grahovo).
Ustanici iz istočne Hercegovine povukli su se većinom preko granice u Crnu Goru gdje su se pregrupirali. Velikim dijelom to je bio i odraz prvotnih neuspjeha u ljeto 1941. koji je doživjela ruska vojska u prvim sukobima s Nijemcima. Naime, Srbi su s oduševljenjem primili ulaz Rusije (SSSR) u rat, te u skladu sa mitovima o nepobjedivosti ruskog (ili srpskog) vojnika, očekivali brzu pobjedu Rusa ili poraz Nijemaca. To se nije dogodilo, dapače njemačka vojska je 1941. bilježila velike uspjehe i čak došla nadomak Moskve. Tek kasnije dolazi do obrata u II. svjetskom ratu, osobito nakon ulaska Amerikanaca u rat krajem 1941. godine.
Vojne snage NDH, tek u formiranju, ušle su 8. srpnja 1941. u kotarsko središte Gacko, te je došlo do smirivanja situacije.
No, bilo je to tek primirje pred nove sukobe.
Ustanak se širi na Srb i Drvar – zločini dobivaju karakter genocida
Ozbiljni vojni nastupi ustanika srpske nacionalnosti 1941., nediferenciranih četnika, partizana i raznih ustaničkih grupacija, bili su praćeni velikim zločinima, a sve uz talijansko pokroviteljstvo. Do toga doći će ponovno već za 20 dana kada su Srb, Boričevac, Drvar, Grahovo, Oštrelj, Bosanski Petrovac, Kulen Vakuf i ostala mjesta bila poprište strašnih zločina ustanika. Tada je na ogromnom području od 2000 km2 doslovno ubijeno ili istrijebljeno cjelokupno hrvatsko stanovništvo tog kraja. Tih dana dolazilo je i do većih zločina nad Hrvatima u općini Gračac i Knin, te njihovoj okolici.
Koje zastrašujuće činjenice o ustanku u Srbu se prikrivaju desetljećima?
No, pokolji i u istočnoj Hercegovini su nastavljeni: u kolovozu 1941. ustanici u Berkovićima su poklali oko 300 civila, žena i djece, a 29. kolovoza 1941. u Bileći je ubijeno nekoliko desetina osoba. Bileća je privremeno došla u ruke ustanika, izuzev tvrđave i vojarne gdje je bila vojna posada NDH i gdje je spas našlo oko 4.500 hercegovačkih muslimana. Nekoliko dana kasnije u jamu Čavkarica u blizini Nevesinja ubijeno je i bačeno 600 civila, većinom muslimana, ali ubijen je i veliki broj katolika tog kraja. Nevesinje je mjesto možda najvećeg ratnog stradanja čak u Europi, jer je na tom području ubijeno više od 50% od ukupnog broja Hrvata koji su tamo živjeli.
I Nevesinje i Stolac nisu bili pošteđeni strašnih zločina, te je 15.000 Hrvata stolačkog kraja našlo spas bijegom prema Neretvi i Zapadnoj Hercegovini.
U cijeloj istočnoj Hercegovini ubijeno je 4515 Hrvata, čak 15% od ukupnog broja. Ostali su pobjegli u zbjegove prema Neretvi. Zastrašuje, ali i indicira i podatak da je ubijeno 684 hrvatske djece do 15 godina i čak 817 Hrvatica. To znači da je svaki treći ubijeni Hrvat bio – dijete ili žena.
Zločini ustanika u istočnoj Hercegovini u ljeto 1941. godine
Jugoslavenska historiografija skrivala ogromne zločine ustanika
Valja reći da je srpska i jugoslavenska historiografija strana događaje u Avtovcu prikazivala čak i u međunarodnoj politici, kao nešto isključivo pozitivno. Sličan modus i društveno-povijesni pogled bio je dugo primijenjenivan i na Srb i druga mjesta iz ustanka u srpnju 1941. godine. Ti događaji prikazivani su isključivo u pozitivnom smislu, premda se u stvarnosti radilo o vrlo malim vojnim sukobima, a najviše o masovnom ubijanju nezaštićenih civila (ubijen cijeli rod Ivezića u Srbu), paležu sela, ubijanjima katoličkih svećenika na bestijalni način (nabijanje na ražanj, bacanje živog u zapaljenu kuću), masovnim zločinima nad katoličkim hodočasnicima, paljenju sela, crkava i imovine Hrvata.
Ovi događaji imali su jasne elemente genocida jer su Hrvati bili doslovno istrijebljeni s velikog prostora na kojem su živjeli, a na koji se nisu smjeli vratiti niti nakon završetka rata. Dapače, mnogi Hrvati s ovih područja koji su se sklonili u druga područja Hrvatske (Bjelovar, Đakovo) bili su čak predmet progona u Jugoslaviji jer su rodom bili iz Boričevca ili Zrina, te su nosili etiketu „fašista“ i dugo bili građani drugog reda u obnovljenoj Jugoslaviji.
Za kraj i ovo: nije nimalo slučajno da je Valerijanov memorandum Srpske Pravoslavne Crkve (paralelno sa ‘sekularnom’ Moljevićevom Homogenom Srbijom) izašao u prvoj verziji izašao upravo tih dana prvog ustanka Srba u istočnoj Hercegovin. U tom službenom dokumentu SPC-a punom laži svjedoči se da je u lipnju već ubijeno 100.000 Srba, te da je potpuno nestalo Srba iz Lapca, Grahova, Gospića, Imotskog, Korenice, Gračaca, Gline i dr. što je bila potpuna laž.
Istina je bila da je iz Grahova, Drvara, Lapca i Srba potpuno nestalo Hrvata, a da je sve hrvatsko u tim mjestima zapaljeno, oteto i pobijeno.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
