Uništene su teritorijalno vrlo velike župe Drvar, Bosansko Grahovo, Krnjeuša kod Bosanskog Petrovca i Borićevac u Lici, ubijani i protjerivani Hrvati i ostalo nesrpsko pučanstvo. U navedenim župama okrutno su ubijena sva četvorica župnika: vlč. Waldemar Maximilian Nestor u Drvaru, vlč. Juraj Gospodnetić u Bosanskom Grahovu i vlč. Krešimir Barišić u Krnjeuši. Župnik iz Boričevca Stuparić ubijen je kasnije u Sincu u Lici.
S Barišićem su u Krnjeuši ubijena i tri mladića pripravnika za svećenstvo.
Broj ubijenih vjernika u tim župama do danas nije utvrđen. Uništenjem tih četiriju župa i provedenim genocidom praktički je uništena Katolička crkva i hrvatski narod na čitavom području istočnog dijela Like i jugozapadnog dijela Bosne.
Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka
naroda BiH, a „slavlje” se obnavlja i posljednjih nekoliko godina uz pokroviteljstvo
i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH? Što se zapravo tada
dogodilo na području Like i jugozapadne Bosne?
Ova tema kao i mnoge druge iz novije hrvatske povijesti imala je u bivšoj državi svoje lažno lice i naličje prekriveno tabuom; strogo zabranjenom temom i teško kažnjivim verbalnim deliktom. Za sve one koji bi pokušali dovesti u pitanje vjerodostojnosti
„službene” jugokomunističke verzije tih zbivanja. Danas se ti događaji u Republici
Hrvatskoj od pojedinih struktura žele proglasiti činom antifašističke borbe po uzoru na
Srbiju u kojoj su četnici i Draža Mihailović rehabilitirani, a njihova zlodjela stavljena pod plašt „prvog antifašističkog ustanka u okupiranoj Europi”.
Ako je politička amnezija u Hrvatskoj danas došla u stanje u kojem se komunistički
zločini mogu proglasiti antifašističkom borbom, a sada već i četnički zločini, iako
se između njih u mnogim slučajevima može povući znak jednakosti, ipak su se u
komunističkoj Jugoslaviji između komunističke i četničke borbe nastojale povući (bar
u teoriji) stroge crte razdvajanja po ideološkoj platformi iako im je jugoslavenski okvir bio zajednički. Kako bi u naše vrijeme „region zapadnog Balkana” ili “jugosfere” trebao imati čim više zajedničkog za sve njegove sastane dijelove pa bi sukladno tome Hrvatska i BiH po uzoru na Srbiju trebale rehabilitirati Dražu i četnike „jer bi to uvelike pomoglo
poboljšanju dobrosusjedskim odnosa” za koje bi se svi u „regionu” trebali svesrdno zalagati.
Politička vodstva u regionu u dobroj mjeri to već i čine (pisano 2010, op.)
Na samom početku korisno je navesti nekoliko bitnih činjenica o četničkoj pobuni od 27. srpnja 1941. godine:
● Pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bos. Grahovu od 27. srpnja 1941. bila
je organizirana od pripadnika četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja, a u svrhu stvaranja velike Srbije prema projektu „Homogene Srbije” četničkog ideologa Stevana Moljevića (odvjetnika iz Banja Luke) od 30. lipnja 1941. prema kojem je prva i osnovna dužnost svih Srba „da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive… sa slobodnim izlazima na more za sve Srpske oblasti koje su na domak moru.” To je trebalo izvršiti odmah vojnim uzimanjem planiranih područja velike Srbije i njegovim čišćenjem od Hrvata i Muslimana od nesrpskog življa „pre nego li se iko pribere” i tako svršenim činom… riješiti zajedničku granicu između „Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sanđaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…” tzv. Srpske krajeve trebalo je u tu svrhu očistiti od Hrvata.
● Ovo nije bila prva četnička pobuna protiv uspostave vlasti NDH na tadašnjem
njenom teritoriju i protjerivanja hrvatskog i drugog nesrpskog pučanstva. U ovome dijelu Hrvatske to se dogodilo u Gračacu 12. travnja 1941. od pripadnika bivše jugoslavenske žandarmerijske postaje koji su ubili nekoliko Hrvata.
● U toj pobuni niti jedna jedinica nije bila pod zapovjedništvom komunista, a
u pobuni nije sudjelovao nitko osim Srba pod četničkim vodstvom ili su djelovali kao naoružane bande hajdučkog tipa. Organiziranog komunističkog vodstva nije bilo. Nije sudjelovao čak nitko niti od hrvatskih anacionalnih jugokomunista. Kada je s pobunjenicima pokušao suradnju dobrovoljac iz Španjolskog rata Hrvat, Marko Orešković (tada politički komesar štaba NOP-a za Liku) ubijen je od četnika 20. listopada 1941. kod sela Očijevo u Lapačkom klancu.
● Jugoslavenski komunisti su uzeli 27. srpnja 1941. kao dan ustanka naroda
Hrvatske i BiH iz razloga što je to bila jedna od prvih većih pobuna, koja se dogodila
poslije napada Hitlerove Njemačke na Sovjetski Savez, od 22. lipnja 1941. i poslije poziva Kominterne komunističkim partijama da pokrenu u svojim državama ustanak protiv okupatora.
Taj datum je ujedno dao priliku srpskim komunistima da svoje tadašnje četničko
naslijeđe pretvore u jugokomunističke zasluge.
● Prvi sukob, zapravo četničko čišćenje vlastitih redova od komunista, dogodio
se u mjestu Počitelj kod Gospića 18. i 19. studenog 1941., dakle gotovo 2 mjeseca poslije 27. srpnja. 1941. godne.
● Prvi oružani sukob ovdašnjih četnika i partizana, od kojih su većina bili
Dalmatinci pod vodstvom Vicka Krstulovića i Vice Buljana, dogodio se 1. travnja 1942. (na pravoslavni Veliki četvrtak) u mjestu Marinkovci udaljenom 10 km od Bosanskog Grahova prema Livnu. Dakle, 8 mjeseci poslije dana koji se slavi Dan ustanka 27. srpnja 1941. godine.
Uvod iz knjige (str. 3-5) : Četnička pobuna i zločin u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni 27. srpnja 1941. godine i hrvatske žrtve (povodom 69. godišnjice zločina ubojstva hodočasnika Sv. Ani na njihovu povratku kućama iz Kosova kod Knina i Oštrelja kod Bosanskog Petrovca) Hrvatsko žrtvoslovno društvo srpanj, 2010.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
