U noći 12./13. kolovoza 1995. počela je velika protuofenziva srpskih snaga na čelu s ratnim zločincem generalom Ratkom Mladićem u namjeri povratka izgubljenog teritorija u oslobodilačkoj akciji „Oluja“.
Prva faza te protuofenzive trebala je biti ponovno osvajanje Bosanskog Grahova i presijecanje komunikacije prema Kninu, osobito osvajanjem prijevoja Derale koji još nazivaju „vrata Knina“.
U slučaju uspjeha prve faze nastavak operacije tekao bi prema Livanjskom polju i stvaranjem uvjeta za povratak Knina u srpske ruke.
Ta malo poznata, a slavna bitka Domovinskog rata trajala je tri dana i noći do 15. kolovoza 1995., a bila je pripremljena u okviru prije planirane velike srpske vojne akcije „Vaganj 95“.
Iako je široj javnosti nepoznato, nakon veličanstvene „Oluje“ na širem području Bosanskog Grahova vodila se teška i odlučna bitka za konačno slamanje srpskih snaga.
Kako je sve teklo?
U noći 12. kolovoza jedinice srpske vojske izvele su jedini pravi protuudar na položaje koje su držali pripadnici 141. brigade.
Tada neprijatelj, ne mireći se s gubitkom Knina i ostalog teritorija, najprije topništvom, a zatim u noći i pješaštvom pri tom koncentrirajući svoje elitne i specijalne postrojbe, kojima osobno zapovijeda gen. Mladić u jedinom pravom protuudaru, pokušava povratiti izgubljene položaje te presjeći komunikaciju Knin – B. Grahovo ovladavanjem strateški važne točke „prevoja Derale“. Najžešći napad izvršio je na položaje: Biljeg, Cigelj, Vidovića glava i Begovac na cesti Drvar-B. Grahovo, piše 141brigada-hv.eu.
Pripadnici brigade prihvaćaju borbu i na položaju Vidovića glava u izravnom okršaju prsa o prsa pogibaju vojnici: Denis Jerković, Ivan Burić, Loran Šulentić i Tomislav Grujica. Nakon neravnopravne borbe, ostali s više ranjenika izvlače se prema B. Grahovu. Početkom neprijateljskog napada, jedna interventna grupa odlazi u pomoć prema napadnutim položajima Cigelj i Biljeg prilikom koje nailaze na ubačenu neprijateljsku diverzantsku grupu gdje u direktnom okršaju pogibaju: zapovjednik satnije Stipe Marčić-Štef te vojnici Denis Baleta i Dragan Kikić dok je više vojnika ranjeno. Kako se preostali suborci nisu uspjeli izvući, jednom od njih, Olegu Ujeviću, to uspijeva, dovodi pojačanje, ponovno se uključuje u borbu i tom prilikom junački pogiba. Iza podne 13. kolovoza ojačana skupina pripadnika 2. Bojne 141.brigade uz potporu POTRD-a ZP Split kreće u protunapad na Vidovića glavu koju je zaposjeo neprijatelj nakon povlačenja naših snaga. Neprijatelj u žestokom okršaju uspjeva odbiti napad i tom prilikom pogibaju: zapovjednik voda Nenad Božan, zapovjednik desetine Ranko Grbavac, te vojnici: Sead Jasenčić i Slaven Ujević, a više vojnika biva ranjeno.
Dvadeset poginulih, jedan nestali i preko 50 ranjenih pripadnika
U borbama na ostalom dijelu bojišta pogibaju vojnici: Ante Merćep, Ante Domazet, a Zoran Karanović od zadobivenih rana umire. Istovremeno u okršaju s neprijateljem ispred položaja Cigelj pogibaju pripadnici 6. domobranske pukovnije: Ognjen Krešić, Aljoša Ruspić i Igor Koprčina dok sudbina Drage Ilovića do danas nije poznata (vodi se kao nestali).
Bez obzira na sve gubitke, vojnici 141. brigade smogli su snage kako bi zaustavili napredovanje neprijatelja i zajedno s interventnim snagama 3. bojne 7. gbr uz pomoć dva tenka i borbenom skupinom 6.d.p. tenkovskim vodom 113.pbr., 14.kolovoza povrate izgubljene položaje (u toj akciji pogibaju pripadnici 7. gbr: Romano Ribić i Stjepan Križanec), a već 15. kolovoza zajedno sa 126. dp. i 4.gbr koja nastupa iz pravca Srba, nastavljaju s napadnim djelovanjima i odbacuju neprijatelja do pred Drvar. U toj bitci u jednom danu, 13.kolovoza, Hrvatska vojska je imala dvadeset poginulih, jednog nestalog i preko 50 ranjenih pripadnika.
„Slavila se „Oluja“, a sve poslije nje je palo u zaborav“
Zapovjednik 2. bojne 141. brigade Ante Šilović osobno svjedoči o žestini borbe tih dana:
„Sam udar odobrio je general Mladić s ciljem zauzimanja Bosanskog Grahova i izbijanjem na područje prijevoja Derale, odnosno „kninskih vrata“, kako bi mogao dalje prema Livanjskom polju. Druga bojna sudjelovala je u zaustavljanju toga njegova nauma. Uz pomoć 7.gbr. pokušali smo vratiti položaje koje smo imali prije djelovanja vojske Republike srpske. Sam napad 13. kolovoza bio je izuzeto jak, imali su jake topničke snage, jake oklopne snage, bile su ubačene diverzantske snage i sve to uz potporu zrakoplovstva, gdje su u naletima dva borbena zrakoplova tukla naše topničke položaje. Borbe su toga 13. kolovoza trajale cijeli dan, navečer je u pomoć došla 7. gbr. , već sutradan, 14. kolovoza svi su položaji bili vraćeni, a 15. kolovoza uz pomoć 7. gbr. svi položaji pomaknuti su šest do sedam kilometara prema Drvaru.“
Poručnik Tonči Jelavić, pripadnik 1. satnije 1. bojne 141. brigade kaže da malo ljudi u Hrvatskoj uopće zna za ovu veliku akciju jer je bila poslije veličanstvene „Oluje“ kada je čitava Hrvatska slavila, a poslije nje sve je drugo palo u zaborav: „To je bio jedini pravi kontraudar srpskih snaga nakon operacije „Oluja“, kada su nastojali zbog poljuljanog borbenog morala svojih postrojba, ali i očitog nezadovoljstva i osjećaja nemoći civilnog puka, vratiti izgubljene položaje i presjeći komunikaciji Knin – Bosansko Grahovo, te zauzeti važnu točku – prijevoj Derale, ući u Grahovo i ostvariti pozicije za daljnje napredovanje prema Livnu i Kninu“.
Pobjeda Hrvatske vojske u toj bitci otvorila je vrata prema Drvaru i ostalim uporištima srpske vojske u zapadnoj Bosni, a definitivno uništila srpske snove o povratku Knina i SAO Krajine. Zbog toga je sjećanje na ovu malo poznatu bitku Domovinskog rata jedan važan kamenčić kolektivne memorije hrvatskog naroda u velikom mozaiku koji se zove – slobodna Hrvatska.
