Veliki i neočekivani prevrat u Siriji, štoviše velika ratna pobjeda terorističke skupine Tahrir al-Sham – HTS – bivšeg ogranka Al-Quaide poznate po ekstremnom islamskom terorizmu, promijenila je iz korijena cijeli Bliski Istok i njegovu političku perspektivu.
Opstanak Sirije i uloga Rusije
Sirija je već puno ranije od 2024. godine bila “predviđena” za rušenje, kao jedna od država u nizu krvavih oružanih sukoba, ratova i “narančastih revolucija” početkom 21. stoljeća. Koje su najvećim dijelom bile direktni ili indirektni produkt utjecaja SAD-a i zapadne koalicije, od kojih su najpoznatije bile rušenje Gadafijeve Libije preko uništenja Sadamovog Iraka sve do okupacije dalekog Afganistana. Tako su, pod upravljačkom palicom SAD-a i NATO pakta, padali režimi i države kao “domino efektom” sve do 2015. godine kada se je u globalnu geopolitičku igru – u Siriji – odlučila uključiti Rusija.
Vrijedi istaknuti da su to većinom bile sekularne arapske države nastale na idejama panarabizma iza Drugog svjetskog rata, koje su aktivno s borile ili susprezale islamski fanatizam i ekstremizam.
Očito je da taj koncept nije odgovarao SAD-u koji smatra da je puno lakše utjecati ili upravljati manjim i nestabilnim političke cjelinama, koje najčešće nastaju kao posljedica sukoba različitih islamskih skupina, od kojih je jedna i HTS koji je pokorio Siriju u svega par dana. Uz važnu dugotrajnu pripremu i ulogu regionalnih “igrača”, poput Turske, Izraela, Katara i arapskih država nesklonih Siriji, i pogotovo Iranu.
Što se tiče Rusije i Sirije, tek nakon što je Rusija 2015. čvrsto politički i vojno stala na stranu Sirije osjetilo se da se svijet mijenja iz pozicije potpune unipolarne dominacije SAD-a prema nekom novom modelu multipolarnosti, gdje bi iza ruskog iskoraka na scenu mogle stupiti snažnija Kina, Indija, zemlje globalnog juga. Uvjet je bio da Rusija uspije. Moralo se pokazati, bar jednom, da američki plan nije apsolutan. Kad je završio Obamin drugi mandat, a Assad “nije otišao”, to je zaista izgledalo kao pobjeda izazova koji je pokrenula Rusija.
Pad Sirije i uloga Rusije
No, pad Asadovog režima krajem 2024. dogodio se neočekivano i nevjerojatnom brzinom. To je šokiralo svijet, dijelom i zbog toga jer je Sirija predstavljala najjasniji dokaz da ne mora sve u globalnom geopolitičkom svijetu ići po planovima SAD-a. Pad Asadovog režima potpuno je promijenio te odnose.
Washington smatra kako je zbog nastojanja Rusije da i dalje bude globalno prisutna država ona sada postala ranjiva, jer je primorana primarno se baviti ukrajinskim ratom koji je najvažnije, pa i egzistencijalno pitanje Rusije, s pozicije gledanja ulaska Rusije u NATO pakt. Washingtonske elite stoga smatraju da je sada došlo vrijeme za napad na rusku globalnu mrežu, gdje Moskvi za projekciju moći na Bliskom istoku i Africi služi upravo Sirija i ruske baze na Mediteranu – zračna Hmeimim i pomorska Tartus.
>Tomislav Sokol: Kršćane zaštititi, a migrante vratiti u Siriju
No, teško da će Rusija olako prepustiti svoje dvije baze koje je teškom mukom stekla – pomorsku u Tartusu naslijedila je od SSSR-a i u njeno proširenje ulaže velike novce, a zračnu bazu u Hemimimu stekla je u borbama protiv islamističkih terorista nakon se u listopadu 2015. na poziv Assada istome odlučila na pružanje pomoći.
Ono što je sigurno, najvažnija vojna i politička stvar koja ima značenje za Rusiju je rat u Ukrajini. A to znači završetak rata u Ukrajini pod povoljnim uvjetima za Rusiju. Za razliku od Sirije, Ukrajina predstavlja za Rusiju egzistencijalni izazov, posebno u smislu potencijalnog ulaska Ukrajine u NATO pakt. To je sukob u kojem Moskva ne smije izgubiti. Ali i tu se nešto pita i Ukrajinu i SAD koji su tom ratu sudjeluje kao najveći saveznik Ukrajine, pa su stvari poprilično nepredvidljive i u “ruskom dvorištu”. Sve će postati jasnije nakon inauguracije Trumpa i smjera “nove američke politike” prema Ukrajini koju najavljuje.
Pad Sirije i veliki Izrael
Tektonske promjene koje su zadesile bliski Istok, što uključuje i snažno političko i strateško slabljenje važnog Irana, najveći dobitak donosi Izraelu. Primarna težnja Izraela je da ima sigurne granice, pošto desetljećima živi u neprijateljskom okruženju arapskog svijeta.
Stoga, jedan od ciljeva Izraela u novonastalom kaosu mogao bi biti stvaranje tzv. “velikog Izraela”.
Da to nisu tlapnje nekakvih teoretičara zavjere ili političkih smušenjaka, primejra radi ističemo intervju izraelskog ministra Smotricha u listopadu 2024. godine. U intervjuu za dokumentarac „U Izraelu: ministri kaosa“, koji je producirao kanal europskog javnog servisa Arte, ministar financija Smotrich, čovjek od Netanyahuova povjerenja, je tvrdio da će se Izrael širiti “malo po malo” i na kraju obuhvatiti sve palestinske teritorije, pa čak dijelove Jordana, Libanona, Egipta, Sirije , Iraka i Saudijske Arabije.
>Bašar al-Asad oglasio se prvi put nakon što je svrgnut s vlasti
Ovakva izjava se čini jako megalomanska u ovom trenutku, pa i namjerno pretjerano maksimalistička. Ali ističe i jasnu želju određenih političkih krugova u Izraelu za proširenjem svoga teritorija ili barem svoga političkog i vojnog utjecaja u svom okruženju. Posebno u okruženju koje je neprijateljski raspoloženo prema samom postojanju države Izrael, što sigurno predstavlja najveći problem za ovu državu.
Pad Sirije i što želi Izrael?
Ono što se realno događa na terenu je da nakon pada Assada u Siriji, Izrael želi učvrstiti svoju vlast na palestinskim teritorijima Gaze i Zapadne obale. Spomenuti Smotrich je naglasio da je ovo trenutak kada treba uništiti Hamas, koji je na vlasti u Gazi. Dodao je da je sada trenutak da se ideja o stvaranju palenstinske države završi zauvijek, kao i da je sada vrijeme kada na vlast stupi Trump, da se promijeni vlast u Iranu. Naravno, vlast koja bi bila koopertivna i prijateljski raspoložena prema Izraelu.
Širenje Izraela, u ovom za njih izuzetno povoljnom političkom trenutku, ne bi išlo samo na područje Gaze, već i na područje Zapadne Obale, koja će se vjerojatno naći na udaru izraelske poltike nakon Gaze. Cijeli taj plan za ‘veliki Izrael’ uključuje i Golansku visoravan, koju je Izrael okupirao od Sirije 1967. godine, a anektirao 1981. godine. Netanyahu je izjavio da će strateški izuzetno važna Golanska visoravan, 60 km južno od Damaska, zauvijek ostati dio Izraela. A možda i u proširenom teritoriju jer je izraelska vojska ušla duboko u sirijski teritorij.
>Analiza: Slaba Europa, jaki Trump i tri nova žarišta – Sirija, Južna Koreja, Gruzija
Samo nekoliko sati nakon pada sirijskog predsjednika Bašara al-Asada izraelski vojnici zauzeli su planinu Hermon na Golanskoj visoravni u Siriji. To je najviši vrh u Siriji, koji osigurava kontrolu nad Sirijom i Libanonom.
Trenutno se izraelske vojne snage nalaze na samo 20 kilometara od glavnog grada Sirije Damaska, što znači da je Izrael ušao duboko na sirijski teritorij. Za sve ovo vrijeme Izrael vrši jake raketne udare na vojne baze i sirijsku infrastukturu, sve u želji da potpuno uništi mogućnosti bilo kakvog odgovora muslimanskih skupina ili razjedinjenih šijitsko-sunistskih muslimanskih država Bliskog Istoka.
Strateški prostor
Ostaje pitanje tko garantira da će Izrael nekoliko dana pucati po Siriji i povući svoju vojsku? Do sada su pokazali da ih ništa ne može spriječiti, a strateški gledano ovaj prostor kroz koji se provlače izgleda kao pokušaj okruživanja Libanona, kojeg smatraju zbog Hezbollaha velikom sigurnonosnom opasnosti za Izrael, što realno i jest.
Krajnja ideja Izraela je da njihovi neprijatelji nestaju, a ne samo da slabe. Preko noći je tako nestala sirijska vojska. O njoj više jednostavno ne moraju brinuti, nje doslovno nema. Velika izraelska želje je da se sad isto dogodi i s libanonskim Hezbollahom, te naravno i Hamasom kojeg smatraju najvećom terorističkom prijetnjom Izraelu. Veliki neprijatelji Izraela Sirija i Irak su nestali ili su ostaci ovih nekada velikih država u poltičkom kaosu i ekonomskom kolapsu. Od ozbiljnih “regionalnih neprijatelja” ostao je oslabljeni Iran.
SAD ostaje jedini globalni igrač na Bliskom Istoku i vjerni saveznik Izraela. Regionalni igrači poput Hezbollaha, Hamasa i Irana su u procesu slabljenja, a sve to ide na ruku Izraela. Stvari su danas na Bliskom Istoku bitno drugačije nego prije godinu dana, a nitko ne zna kakve će biti za godinu dana.
Bliski Istok, kao i cijeli svijet, postao je mjesto ubrzanih i nepredvidivih događanja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
