Dok svijet potresaju veliki, mali, dugotrajni ili iznenadni sukobi, prevrati i ratovi poput onih u Južnoj Koreji, Gruziji, Siriji, i naravno Ukrajini, samo srce Europe pogođeno je velikim parlamentarnim krizama i padom vlada njenih dviju najvećih država, u Njemačkoj i Francuskoj. Krizama koje mogu imati duboke posljedice na život građana cijele Europske Unije.
Poništenje izbora u Rumunjskoj – potez bez presedana u EU
Prije osvrta na krizu u Njemačkoj, prisjetimo se i nedavnog trećeg političkog presedana i krize koja se dogodila u još jednoj važnoj državi EU, a posebno NATO pakta – Rumunjskoj. Poništenje izbora u Rumunjskoj, kao nova politička pojava u jednoj državi EU, politički i pravni je presedan za koji se nadamo da neće postati obrazac ili čak pravilo ponašanja. Takva, u biti krajnje nedemokratska pojava, bitno bi narušila dosegnute društvene i demokratske standarde u kojima Europa živi već desetljećima (pa i više od jednog stoljeća).
Posebice stoga jer se poništenje izbora dogodilo u situaciji kada je na izborima pobijedio “nepoželjni populistički kandidat”, što god to značilo u općeprihvaćenoj medijskom i kvazipolitičkom novogovoru.
Naime, radi se o političkom kandidatu koji je bio predviđen za gubitnika. Dobivao je samo 5% u očito namještenim predizbornim anketama, jer se nikako ne može objasniti da je stvarno dobio čak 23% u prvom izbornom krugu.
On je prije izbora bio javno prozivan, etiketiran i diskreditiran najgrubljim rječnikom od mainstream medija, političke javne scene, sveprisutnih “službenih analitičara”, raznih nevladinih udruga i slično.
U mnogome se to događalo zbog javne retorike koju je Calin Georgescu izražavao prema budućoj ulozi EU u ratu u Ukrajini, kao i potencijalnom angažmanu Ruminjske kao članice NATO pakta u rusko-ukrajinskom ratu.
Pad vlada u dvije najvažnije države Europske Unije – Njemačkoj i Francuskoj
Druga pojava, koja potresa samo srce Europske Unije, je rušenje vlada u Njemačkoj i Francuskoj. Pojava koja možda ne bi izazvala veliku pažnju da se ne događa u sadašnjoj turbulentnoj i krajnje neizvjesnoj situaciji u EU i općenito u svijetu. I naravno, da se ne radi o dvjema najvažnijim i najvećim članicama Europske Unije, čiji je politički i gospodarski utjecaj u EU nemjerljiv.
Francuska vlada pala je početkom prosinca, bacivši drugu europsku ekonomiju u duboku krizu. Desna i lijeva oporba udružile su snage i srušile vladu premijera Michela Barniera. Za nepovjerenje je glasao 331 od 574 zastupnika.
To je prvi put od 1962. da je nekoj vladi Francuske izglasano nepovjerenje, kada je pala vlada Georgesa Pompidoua. Francuski predsjednik Emmanuel Macron imenovao je svog saveznika s političkog centra Françoisa Bayroua novim premijerom.
Nakon Francuske novi šok – pad vlade u Njemačkoj
Pad vlade je događaj koji je potresao Njemačku, a time i cijelu Europsku Uniju koja već dugo pažljivo prati što se događa u Berlinu. A ne događa se puno toga dobroga.
Treba reći da Njemačka nema tradiciju manjinskih vlada, kao niti prijevremenih izbora. Poslijeratni politički sustav izgrađen je na temelju bolnih iskustava međuratne Weimarske Njemačke s jasnim ciljem da se ugrade institucionalni osigurači koji su trebali spriječiti kratkotrajne i nestabilne vladine kabinete i neučinkovitu kontrolu Bundestaga nad vladom. Scholz se par godina trudio manevrirati i kormilariti svojom čudnovatom koalicijom koja je pod teretom previše različitih, prvenstveno ekonomskih stavova, morala pokleknuti.
Sadašnji raspad semaforske koalicije socijaldemokrata (crveno), liberala (žuto) i zelenih (zeleno) nije počeo u prosincu 2024., nego davno ranije.
Srž sadašnjeg spora bila je takozvana ‘kočnica duga’ – ustavni mehanizam koji ograničava godišnji javni deficit Njemačke na 0,35 posto BDP-a. Liberal i ministar financija Lindner je predložio niz ekonomskih reformi za jačanje gospodarstva Njemačke koje su bile neugodne lijevim strankama vlade SPD-u i Zelenima. Reforme su se primarno ticale na ograničavanja nabujale socijalne države, poreznih i drugih mjera koje bi, po mišljenju liberala, pridonijele pokretanju stagnirajućeg njemačkog gospodarstva.
Jasno je da su duboki korijen krize ekonomski problemi u kojima se našla Njemačka posljednjih nekoliko godina.
Zapravo, četiri goruća pitanja koja su dovela neuspješan rad vlade u pitanje su gospodarstvo energetska politka, socijalna skrb i ilegalne imigracije
Stagnacija gospodarstva najviše brine Nijemce
Započnimo s najvažnijom temom koja zabrinjava Nijemce, a posljedično time i čitavu Europu. To je pitanje gospodarstva. Gospodarstvo u Njemačkoj već dulje vrijeme pada u kontrakciju, a onda i recesiju. Gospodarstvo ekonomski snažne Njemačke donedavno je bilo globalna industrijska sila, pokazujući snažnu otpornost u kriznim vremenima, kao i značajan rast proizvodnje u razdobljima ekspanzije.
Njemačka je pokazivala snažnu industrijsku aktivnost, solidnu produktivnost i zavidno niske razine nezaposlenosti, što je rezultiralo realno visokim plaćama. Međutim, u posljednjih pet godina gospodarstvo je stagniralo, a njegov BDP je 5% manji nego što je sugerirao trend rasta prije pandemije,
Gledano uopćeno ljevičarske stranke, a osobito stranke iz ekstremno lijevog tzv. zelenog spektra, tradicionalno provode snažnu socijalnu, promigrantsku, manjinsku i svaku drugu državno-skrbničku politiku, nasuprot poduzetničke politike liberalnih i konzervativnih stranaka. Njemačko gospodarstvo je polako upalo u “ralje ljevičarske ekonomije”.
Danas Nijemci pate od kumulativne inflacije od više od 20% u posljednjih pet godina. Političari za to krive Ukrajinu i Putina, ali svi znamo da je to izgovor. Rast ponude novca i stalni porast državne potrošnje uništili su kupovnu moć eura i potaknuli inflaciju.
Gospodarstvo Njemačke vjerojatno će stagnirati dalje i u idućoj 2025. godini zbog krize u industriji te mogućih američkih novih protekcionističkih mjera koje je najavio budući predsjednik Donald Trump, ocjenjuje Kielski institut za svjetsku ekonomiju.
A to je ono što najviše brine Nijemce, stagnacija i besperspektivnost u bližoj budućnosti.
Energetska politika Zelenih uništava Njemačku
Druga smrtonosna pogreška bila je energetska politika vlade pod pritiskom ekstremne klimatsko-energetske politike Zelenih. Visoki troškovi energije nisu neizbježni. Dolaze iz pogrešne energetske politike koja je natjerala njemačke političare da zatvore svoje brojne nuklearne elektrane i potroše više od 200 milijardi eura subvencionirajući nestabilne energetske tehnologije, koje se popularno nazivaju zelenom tranzicijom, s ciljem uklanjanja emisije ugljika.
>Uklanjanje ugljika i postizanje klimatske neutralnosti EU
Baš se Njemačka nametnula kao zagriženi i nepopustljivi lider provođenja “energetski neutralne politike” EU do 2050.godine, prema kojem bi emisija ugljičnog dioksida trebala biti svedena na nulu. Nikada nisu objasnili, barem ne u javnim raspravama kompetentnih znanstvenika i stručnjaka, građanima Njemačke i EU općenito, što će to značiti za životni standard običnih ljudi i način života na koji smo u Europi navikli. Premda se čini dalekom, niti 2030. niti 2050. godina nije daleko s obzirom na radikalnost postavljenih zahtjeva o “energetskoj neutralnosti” koji je stavljen pred sve države Europske Unije, pa i Hrvatsku.
To se naravno odnosi i na automobilsku industriju, koja je nositelj i zaštitni znak nekada snažne njemačke industrije. Slavna njemačka industrija automobile je posrnula, velikim dijelom i pred nerealnim zahtjevima “energetske neutralnosti” koji se stavljaju pred proizvodnju benzinskih i dizel automobile, nauštrb guranja politike proizvodnje električnih automobila. I ovdje su njemački liberali najavili veliku političku pobunu protiv takve radikalne politike Berlina i Bruxellesa.
>Njemačka protiv Europske unije: Ne žele zabranu dizela i benzinaca od 2035. godine!
Zanimljivo je da u tom ugljičnom radikalizmu prednjači Velika Britanija, koja je izašla iz Europske Unije. Europa još uvijek namjerava zabraniti nove benzinske i dizel automobile od 2035. godine, no Velika Britanija je upravo potvrdila da to namjerava učiniti još ranije, za samo pet godina, odnosno 2030. godine. Premijer Keir Starmer potvrdio da se ova odluka neće povući.
Zeleni ekstremizam
U međuvremenu je Njemačka pozatvarala sve nuklearne centrale koje su davale značajan postotak električne energije, što zvuči bizarno jer se u njenom susjedstvu u Poljskoj otvaraju nove nuklearke.
Da bi vidjeli radikalizam energetske politike njemačke Vlade, pod utjecajem vladajuće ljevice i osobito politike Zelenih, pogledajmo što se dogodilo u Bruxellesu. Zahtjevi Njemačke zvuče kao samoubojstvo u energetskoj politici prema čitavoj Europi.
Njemačka i dalje ne odustaje od protivljenja ideji Bruxellesa da nuklearna energija dobije prolaznu i povoljnu “zelenu etiketu” i time povoljnije financiranje u sklopu energetske tranzicije u Europi. Još 2022. ministar gospodarstva i zaštite klime Robert Habeck – inače jedan od čelnika stranke Zelenih – tijekom svog posjeta Bruxellesu nakon preuzimanja ministarske dužnosti i sastanka sa predsjednicom Ursulom von der Leyen izjavio je kako se “nada da će Europska komisija slijediti njemačke preporuke i ocijeniti da nuklearna energija nije održivi oblik energetike”.
Njemački ministar se, u vrijeme energetske krize, protivi da isplativa i već isprobana nuklearna energija postane dio propagirane “zelene tranzicije”, čime bi se uvelike poboljšala enegetske situacija u EU za gospodarstvo i za obične građane. Čak i notorna Greta Thunberg nije bila protiv toga i nije zastupala tako radikalan ekološki aktivizam kao njemački Zeleni. Upravo taj radikalni i ekstremni Robert Habeck postaje kandidat za kancelara Njemačke iz redova Zelenih na novim izborima, što je dokaz pogubnog kontinuiteta politike Zelenih.
I na kraju, njemački političari u vladi također su prihvatili program Europske unije koji je zabranio razvoj domaćeg prirodnog plina, ali je višestruko povećan uvoz američkog ukapljenog prirodnog plina proizvedenog frackingom. Fascinantno. Kao da sam sebi vežeš uže oko glave.
Velika socijalna davanja strancima guše gospodarstvo Njemačke
Vođa liberala i ministar financija u paloj vladi, Christian Lindner, sastavio je dokument koji je bio izašao u javnost. Lindner predlaže rezanje niza socijalnih programa, ali i privremenu obustavu nekih od ambicioznijih planova u području zelene tranzicije, kao i ukidanje solidarnog poreza. Potonji je korišten za financiranje programa ekonomske transformacije bivše komunističke Istočne Njemačke.
To je treća točka u nizu problema Njemačke, a koji brinu glasačko tijelo. Javnost smatra da su njemačko društvo zahvatili preveliki i nepodnošljivi tereti socijalnih davanja I izdvajanja, koje politički gura njemačka ljevica i Zeleni.
Stranih državljana koji u Njemačkoj primaju socijalnu pomoć znatno je više nego Nijemaca koji primaju tu pomoć. Zanimljivo je da se iz te negativne statistike izdvajaju državljani Hrvatske koji najmanje od svih stranaca primaju socijalnu pomoć, gotovo jednako kao Nijemci, piše Poslovni savjetnik.
Po tablici koju je objavio “Bild”, postotak državljana Republike Hrvatske koji žive u Njemačkoj među onima koji primaju tzv. potporu za nezaposlene, što je pomoć za osobe koje su dulje od jedne godine bez posla, iznosi osam posto, što je samo pola posto više od postotka državljana Njemačke koji primaju socijalnu potporu.
Istodobno je postotak stranih državljana koji primaju socijalnu pomoć znatno viši i iznosi 18,6 posto. Apsolutni rekorderi su njemački građani podrijetlom iz Libanona, od kojih čak 90 posto prima socijalnu pomoć. Visok postotak primatelja socijalne pomoći je i među najbrojnijom skupinom stranaca – Turcima. Njih 26 posto, ili nešto manje od pola milijuna građana, prima državnu socijalnu potporu.
Socijalnu pomoć prima 16 posto državljana Srbije te 14 posto državljana Bosne i Hercegovine koji žive u Njemačkoj.
Takav životni stil u kojemu glavni izvor prihoda predstavljaju mnogobrojna djeca i socijalna davanja ustali se kroz generacije i teško ga je promijeniti, rekao je za “Bild” sociolog Christian Pfeiffer.
Nekontrolirane i masovne migracije zabrinjavaju Nijemce
Socijalna davanja povezana su tako i sa problemom nekontroliranih i masovnih migracija, S nelagodom se sjećamo otvorenih i glasnih poziva kancelarke Angele Merkel i drugih čelnika EU od prije desetak godina ljudima iz Azije i Afrike da ilegalno prelaze državne granice i u, do tada, neviđenim brojkama dođu u Njemačku i države Europske Unije.
Ne samo da su to bili otvoreni pozivi na kršenje pozitivnih zakona i propisa o zaštiti državnih granica, već je to ujedno bio i poziv na potpunu promjenu europskog društva sa milijunima doseljenika iz Bliskog Istoka, Azije i Afrike.
>Crni oblaci nad Europom: Trećina njemačkih poduzeća u 2025. očekuje lošije poslovanje
I svim problemima koje donose takvi nagli i šokantni selidbeni valovi ljudi iz drugih civilizacija u potpuno strane sredine različite kulture i civilizacijskih običaja.
Jedno vrijeme su mainstream mediji i političari ilegalne imigracije prikazivali kao “pozitivnu multikulturalnost”, to gotovo na razini ideologije koja je neupitna i nepodložna bilo kakvoj kritici. Premda je posve jasno da takva ilegalna i masovna migriranja stanovništva donose puno više društvenih problema nego dobiti. Kao što je pokazala dugogodišnja praksa u brojnim državama Europe, od kojih najviše ističemo nekada mirnu i naprednu Švedsku, koju su zvali rajem na zemlji, koja je postala utočištem kriminala, seksualnog nasilja i obračuna uličnih migrantskih bandi.
Prema mišljenju 75 posto njemačkog stanovništva, vlada nije dovoljno proaktivna kada je riječ o suzbijanju neregularnih migracija, otkriva anketa YouGov koju je naručila novinska agencija dpa, piše Slobodna Europa.
Što se tiče neregularnih migracija, 14 posto smatra da vlada čini dovoljno, dok preostalih 11 posto nije izrazilo mišljenje.
Ogromna većina od 93 posto Nijemaca vidi neregularnu migraciju kao problem, a samo dva posto smatra da ljudi iz zemalja izvan Europske unije koji ulaze ili ostaju u Njemačkoj bez valjane dokumentacije “ne predstavljaju problem”.
Njemačka je ponovno uvela fizičke provjere na svojim granicama sa susjedima iz EU-a.
Pitanje rata u Ukrajini
U Njemačkoj je Afd (alternativa za Njemačku) trenutno druga politička stranka po snazi, iza CDU-a za kojeg se očekuje da će biti pobjednik prijevremenih izbora.
Postizborna koalicija između CDU-a i Afd-a je teško moguća jer je Afd unaprijed proglašen desnom ekstremističkom strankom koja ne smiju participirati u vlasti, po poznatim obrascima mainstram medija diljem Zapada. Zanimljivo je da takvi politički obrasci isključivanja iz vlasti ne vrijede za ekstremističke ljevičarske stranke, bez obzira što među njima ima onih koji otvoreno veličaju zločinačke sustave komunizma i ideološke postavke marksizma, iza kojih su ostali najveći zločini protiv čovječanstva u povijesti svijeta. Ali to je tema za poseban osvrt i analizu.
No, spomenut ćemo da lider njemačke stranke Alternative za Njemačku (AfD), u intervjuu za njemačke novine Die Welt postavlja pitanje relevantnosti NATO saveza za Njemačku i Europu, slično Georgescuu u Rumunjskoj. On kaže: “NATO trenutno nije obrambeni savez. Obrambena zajednica mora prihvatiti i poštivati interese svih europskih zemalja – uključujući interese Rusije”. Dodao je: “Ako NATO to ne može osigurati, Njemačka mora razmisliti o tome u kojoj mjeri nam je taj savez još uvijek koristan”.
Chrupalla je također naglasio da AfD želi značajno ojačati interese Europljana. “Do sada je Europa bila prisiljena provoditi interese Amerike. Mi to odbacujemo”, rekao je.
Tko će biti novi kancelar?
No, izgleda da Njemačkoj ne gine baš suprotno. Glavni kandidat za novog kancelara iz redova CDU-a je Friedrich Merz.
Merz je po obrazovanju korporativni pravnik, a svoju karijeru u politici započeo je 1989. godine, kada je postao zastupnik u Europskom parlamentu. Kasnije je izabran u Bundestag, gdje je bio do 2009. godine. Međutim, njegova politička karijera bila je zakomplicirana sukobom s Angelom Merkel, koja je u međuvremenu preuzela vodstvo CDU-a, a on je morao napustiti političku scenu.
Nakon povlačenja iz politike je izgradio uspješnu karijeru u privatnom sektoru, radeći kao partner u pravnoj firmi Mayer Brown. Merz je bio predsjednik njemačkog ogranka BlackRocka, američke investicijske kompanije. Godine 2021. vratio se u Bundestag, a danas je glavni kandidat za novog kancelara Njemačke
Kada je riječ o ratu u Ukrajini onda je Friedrich Merz ravno uz bok liderima kao što su Macron, Tusk ili zagovornici žestoke retorike baltičkih država. Merz je već najavio da čim osvoji vlast planira odobriti slanje Taurus raketa za Ukrajinu.
Zaključimo da je Njemačka uvijek bila industrijska i financijska lokomotiva Europske unije. Kada ta lokomotiva usporava ili posrće, to redovito ima posljedice i za čitavu EU. Ali što će se dogoditi ukoliko ta lokomotiva potpuno stane i zahrđa do te mjere da će je više biti teško ponovo pokrenuti, nitko u Europi niti ne želi razmišljati.
Gotovo da nam je svima lakše, poput nojeva „zabiti glavu u pijesak“ i praviti se da problema uopće nema. Po sistemu, ako ne vidim problem onda i ne postoji. Ali problema u Njemačkoj ima mnogo i to će se odraziti na sve države Europske Unije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
