Na današnji dan 1923. godine fašistička Italija službeno je zabranila uporabu hrvatskog jezika u upravi u Istri. Podsjetimo se da je Istra, kao i drugi dijelovi hrvatske obale sa gradovima Zadrom i Rijekom, predana od Jugoslavije Italiji nakon Prvog svjetskog rata (kao teritorij nestale Austro-Ugarske). Bila je to veleizdaja i prodaja hrvatske obale o kojoj se danas vrlo malo govori.
Tko je bio dr. Božo Milanović, svećenik antifašist, zbog kojeg su u Istri zviždali predsjednici?
Ernest Radetić, hrvatski književnik iz Baderne u Istri, sumira teški gubitak koju je hrvatska stvar pretrpjela u Istri tih godina: “Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljistva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.” (Ernest Radetić, „Istarski zapisi“).
Fašistički teror i talijanizacija istarskih Hrvata
Nije ovaj najdrastičniji Radetićev navod o paležima preuveličavanje. On navodi i primjere na području Baderne – njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. godine emigrirao iz Istre u Jugoslaviju – u kontekstu protuhrvatskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora 15. svibnja 1921. godine. Dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima, polila benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Hrvata Petra Burića, a u obližnjim selima Pajarima su zapalili kuće Hrvata Gašpara Heraka i Antuna Heraka.
Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, fašisti su spalili i župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora, a čitavo selo hrvatsko selo Heraki je zapaljeno.
Talijanizacija je bila posebno izražena u iskorjenjivanju hrvatskih i slovenskih imena i prezimena. U prvoj fazi osobna imena i prezimena, te svi zapisi i javni natpisi prilagođeni su pravopisnim pravilima talijanskog jezika (npr. Antončić je pretvoreno u Antoncich ). U drugoj fazi, koja je počela 1926., također su značajno talijanizirali imena (primjerice Antoncich je tada pretvoren u Antonelli), a 7. travnja 1927. u Istri počinje nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena.
To je bio zloglasni zakon o zabrani “smiješnih” hrvatskih imena.
U već uznapredovaloj fazi talijaniziranja, donijeti su protuhrvatski rasni zakoni:
- Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. i
- Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936 godine.
Usporedo je provedeno talijaniziranje toponima, a hrvatski natpisi su iskorijenjivani i s nadgrobnih spomenika, natpisa na crkvama i kapelicama i slično.
Foto: wikimedia.commons.org
Osim jezičnog i kulturnog nasilja, protiv Hrvata (i Slovenaca) je bilo usmjereno i najprimitivnije brutalno fizičko nasilje. Vlast je od početka tolerirala ili čak podržavala terorističke “skvadre” (talijanski squadra = skupina), od kojih su se kasnije razvile razbijačke fašističke bande koje su terorizirale Hrvate i Slovence.
Lažiranje hrvatske povijesti Istre
Talijani su željeli dokazati da je ono što rade ispravno. Ove promotivne kampanje usmjerene su posebice na interpretaciju nekih povijesnih nedjela. Još je kod nasilnog talijaniziranja imena i toponima službeno korišteno “objašnjenje” da se tobože “slavenizirana” imena i prezimena vraćaju u tobože izvorni talijanski oblik. Rezultat je takvog dugogodišnjeg propagandnog rada, da danas prosječan Talijan iz Trsta ili Gorice (talijanskog dijela) uče do stanovite mjere izobličene sliku povijesti tih područja.
Tako se kod prosječnih Talijana – osobito u području na talijanskoj istočnoj granici – mogu naći ovakve predodžbe o povijesti:
– U području hrvatskog i slovenskog primorja uvijek su živjeli pretežno Talijani. To su bile uvijek “najtalijanskije zemlje” (“terre italianissime”). Kao dokaz uzimaju se popisi pučanstva iz 19. stoljeća, u kojima se osobe koje su makar natucale talijanski uračunavalo kao osobe čiji je materinski jezik talijanski (u tadašnjim Austrijskim popisima nije se ljude pitalo za narodnost, nego isključivo za materinji jezik); a onda se uzima da su te osobe ujedno etnički Talijani (analogno logici da su Irci ili Škoti kojima je materinski jezik engleski proglasi Englezima; ili da se Srbe u Hrvatskoj proglasi etničkim Hrvatima, obzirom da najvećim dijelom govore hrvatski kao materinski jezik). Tu onda proizlazi da bi u Istri bilo gotovo polovica Talijana; slične manipulacije s “materinskim jezikom” upotrebljavane su u političke svrhe i drugdje u Austro–Ugarskoj.
– Slaveni su se po tim tvrdnjama počeli naseljavati u te “najtalijanskije zemlje” u većem broju tek nedavno, npr. u 19. ili ranom 20. stoljeću, i odmah su počeli s nasiljem nad siromašnim talijanskim domaćinima. Zapravo je činjenica da su neka do tada mala mjesta napučena Talijanima počela u vrijeme industrijalizacije naglo rasti (npr. je danas najveći istarski Grad Pula imao 1850. godine svega 1.100 stanovnika, da bi do 1869. stanovništvo poraslo na 10.640, a do 1890. na 31.600 stanovnika), što je uslijed doseljavanja stanovništva – najvećim dijelom iz bliskog ruralnog zaleđa – dovelo do promjene etničkog sastava stanovništva na tim urbanim mikrolokacijama.
– Nakon pada fašizma Slaveni su uspjeli provesti svoj plan i zauzeti veliki dio “svetog talijanskog tla”, ubili mnoštvo Talijana i pobacali u fojbe (jame). Činjenica da je jugoslavenski komunizam 1945. godine sličnu brutalnost pokazivao i drugdje se ne uzima u obzir: revolucionarno komunističko nasilje se sagledava isključivo kao slavenski teror nad Talijanima.
– Prosječni Talijani iz tih područja vide fašizam kao pokret koji je bio i zlo; međutim smatraju da Talijani zapravo nisu činili ratne zločine (što je daleko od istine) i da nisu bili “tako loši” za vrijeme rata.
– Ne prihvaćaju zlo fašizma ni postojanje fašističkih koncentracijskih logora kao primjerice koncentracijskog logora Kampor. Ovaj tip vjerovanja je sve snažniji kod Talijana u cijeloj Italiji. Takav pogled također podržava čak veliki dio talijanskih intelektualaca.
Na sličan način kao među Hrvatima Istre, fašistička Italija provodila je terorom i nasiljem vrlo jaku talijanizaciju među Slovencima, osobito u pograničnom i priobalnom dijelu, te Austrijancima u Južnom Tirolu.
Titova dekrotatizacija Istre – broj Hrvata padao nakon pripajanja Istre Hrvatskoj!
Bila su to teška vremena za hrvatski narod Istre koji je i ove nedaće preživio i opstao na rodnoj grudi. Zasluga je to brojnih istarskih domoljuba koji su pod talijanskom fašističkom čizmom sanjali ideju da Istra postane hrvatska.
Nakon pripajanja Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji, Titova diktatura je ponovno počela rashrvaćivanje Istre prvo progonom i ubijanjem katoličkih svećenika i vjernika, od kojih je najpoznatije ubojstvo Miroslava Bulešića. U Istri je ubijeno 15 svećenika i 3 bogoslova od strane partizana i komunista, a o tome smo pisali u tekstu
Znate li koji su istarski svećenici ubijeni u Drugom svjetskom ratu i nakon njega?
Nakon što je Istra u mirovnim pregovorima pripala matici Hrvatskoj u okviru Jugoslavije, počelo je teško doba za istarske Hrvate. Malo je poznato da je s brojnim Talijanima koji su bježali pred Titovim terorom iz Istre otišao i veliki broj Hrvata. Među optantima bio i nemali broj Hrvata, među njima čak i stanoviti broj nekadašnjih pripadnika NOVJ. Jugoslavija je tih godina bila prihvatila i useljavanje stanovitog broja talijanskih komunista iz Italije, koji su se nastanili u Rijeci i Puli.
Nakon toga 1960-ih godina Tito naseljava u Istru preko JNA kadrova, milicije i državnih službenika brojne osobe iz drugih republika Jugoslavije, a osobito Srbije i Bosne i Hercegovine, što ponovno mijenja etničku strukturu Istre. Tako je 1948. u Istri živjelo 75,3 posto Hrvata, te 20,7 posto Talijana i 2,7 posto Slovenaca i svega 1,8 posto Ostalih (Srba, Crnogoraca, muslimana, Nijemaca…).
Ono što je paradoks jedinstven u svijetu da se u Istri broj Hrvata smanjivao otkada je pripala matici Hrvatskoj. Smanjivao se i broj Talijana, također autohtonog naroda Istre, ali je naglo rastao broj ostalih naroda koji su došli iz drugih dijelova Jugoslavije. Tako je 1981. u Istri živjelo manje Hrvata nego 1948. i to 72,2 posto i samo 3,6 posto Talijana, dok je postotak Ostalih narastao da 1,8 posto 1948. na čak 20,5 posto!
Dekroatizacija Istre u Jugoslaviji je nastavljena pa je 1991. u Istri živjelo samo 57,7 posto Hrvata. U samo 10 godina u Jugoslaviji pao je broj Hrvata čak 15 posto, više nego u vrijeme fašističke vladavine Italije između dva svjetska rata – to je svjetski paradoks da domicilno stanovništvo nestaje nakon pripajanja matici zemlji!
U samostalnoj Hrvatskoj trendovi su se promijenili i 2011. u Istri je živjelo čak 10,6 posto Hrvata više nego prije 20 godina u Jugoslaviji – 68,3 posto Hrvata.
Tako je Istra dočekala pad fašističke Italije (75 posto Hrvata 1948. g.) sa gotovo 20 posto više Hrvata nego što dočekala pad Jugoslavije (57 posto Hrvata 1991. g.). Broj Hrvata u Istri u cijeloj povijesti Istre najviše je stagnirao u komunističkoj Jugoslaviji. Zanimljivo je da su i Talijani Istre isto imali strahoviti pad i gotovo nestali u Jugoslaviji, te ih je pred raspad bilo samo 3,6 posto.
Može se zaključiti da ovi procesi u Istri nisu bili nimalo slučajni.
‘Krasna zemljo, Istro mila’ je himna istarskih Hrvata i svih građana Istre napisana 1912. godine:
„Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog / Kud se ori pjesan vila s Učke pa do mora tvog. / Glas se čuje oko Raše, čuje Mirna, Draga, Lim, sve se diže što je naše / za rod gori srcem svim. /Slava tebi, Pazin grade, koj’ nam čuvaš rodni kraj …“ i
Tekst se nastavlja ispod oglasa
