28. travnja 1941. NDH – jeste li znali za masakre nad Hrvatima u prvim danima rata?

Srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanje srpskoga civilnog pučanstva, samo u travnju 1941. poubijali su na području NDH preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti.

Pritom je ključno to, da su ti zločini počinjeni prije nego što je u NDH pala ijedna srpska žrtva.

Toga je svjestan i američki povjesničar židovskoga porijekla Philip Cohen:

“Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih masakra ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27.4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara. Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 06. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu”. (knjiga ‘Tajni rat Srbije’)

Dana 7. travnja 1941., dakle tri dana prije nego je Slavko Kvaternik proglasio NDH u Zagrebu, NDH je proglašena u Čakovcu, dok je dan iza, 8. travnja, NDH proglašena u Bjelovaru.[1]

Proglašenje NDH u Bjelovaru s historiografskog je gledišta iznimno važno jer mu je prethodila masovna pobuna hrvatskog stanovništva. Naime, 7. travnja 1941. u bjelovarskom je kraju došlo do pobune protiv Kraljevine Jugoslavije i terora koji se od 1918. sustavno provodio nad nesrpskim stanovništvom. Pobuna je imala za cilj proglašenje hrvatske države. Pobunio se je 108. pješadijski puk, sastavljen od Hrvata toga kraja, pod vodstvom narednika Ivana Čveka, a pridružio im se je i 40. dopunski puk natporučnika Leopolda Supančića, piše hkv.hr.

Uz pomoć građana Bjelovara – u pobuni je sudjelovalo bezmalo 10 000 ljudi! – slomljen je otpor jugoslavenske vojske i žandarmerije, te je 8. travnja oko 18 h tadašnji gradonačelnik Bjelovara, a kasniji ministar narodne prosvjete NDH, dr. Julije Makanec, s balkona gradske vijećnice proglasio «uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske», što je okupljeno mnoštvo pozdravilo s velikim odobravanjem. Bilo je to, kao što je već naznačeno, dva dana prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu. Bjelovar je – kako je kasnije konstatirao jugoslavenski orijentirani Vlatko Maček, koji je, uzgred rečeno, pobunu nastojao ugušiti – bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezinim dijelom, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.[2]

Međutim, s obzirom da Srbi – kako je to sasvim jasno precizirao Milovan Đilas- «ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali»[3], proglašenje hrvatske države u Bjelovaru – koje je bilo izraz volje tamošnjeg hrvatskog stanovništva, a ne možda diktat Rima ili Berlina – nije naišlo na odobravanje jugoslavenske vlasti i Srba toga kraja.

Uslijedila je odmazda.

Četiri pobunjena hrvatska vojnika ubijena su 8. travnja u zasjedi koju su pripravili srbočetnici u selu Hrgovljani pokraj Bjelovara. To je bio samo početak: uslijedio je krvavi pir. Srpski 2. konjanički puk Car Dušan Silni devetog je travnja smaknuo pet nedužnih hrvatskih seljaka u selu Peteranca kraj Virovitice, a nakon toga se uputio prema Bjelovaru s ciljem slamanje pobune. Na Veliki četvrtak, 10. travnja, 2. konjanički puk krećući se prema Bjelovaru u selu Donji Mosti kraj Bjelovara smaknuo je 11 nedužnih hrvatskih seljaka.[4]

Jedina krivnja tih seljaka bila je ta što su bili Hrvati.

Nakon toga uslijedili su brojni drugi zločini u bjelovarskome kraju. Sela u okolici Bjelovara – Gornje Zdjelice, Zrinski Topolovac, Rovišće, Pavlovac, Kapela i šuma Bedenik samo su dio toponimije smrti koju je sijala srpska vojska i četnici.

Posebno okrutan bio je zločin u selu Kapela gdje su srpski vojnici 9. travnja seljanki Mandi Filipović, koja je bila u šestomu mjesecu trudnoće, rasporili trbuh te iz njega izvadili muško dijete, zbog čega su i ona i dijete umrli.[5] Do kraja travnja srpska vojska i četnici u bjelovarskome su kraju umorili 40 osoba, no istraživanja se nastavljaju stoga bi brojka mogla biti i veća.[6]

Srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanje srpskoga civilnog pučanstva, samo u travnju 1941. poubijali su na području NDH preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti.[7]

Pritom je ključno to, da su ti zločini počinjeni prije nego što je u NDH pala ijedna srpska žrtva!

Prva ubojstva Srba u NDH dogodila su se 28. travnja 1941. u selu Gudovac, nedaleko Bjelovara, dakle u kraju gdje su prethodno izvršeni zločini nad hrvatskim civilima.

Toga je svjestan i američki povjesničar židovskoga porijekla Philip Cohen:

“Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih maškara ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27.4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara. Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 06. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu”.[8]

Tomu valja dodati i činjenicu da – kao što ističe Tomislav Jonjić – “sve i da su (protivno logičnoj težnji da sačuvaju mir i tako učvrste svoj položaj) htjele, hrvatske vlasti u prvo vrijeme nisu mogle poduzimati kakve opsežnije progone, jer još nije postojala izgrađena organizacija vlasti, a kamoli izgrađena, ustrojena i naoružana vojska”.[9]

Dakako, suvišno je napominjati da činjenica što su ustaškim zločinima prethodili zločini Srba nad Hrvatima, ne može ekskulpirati ustaše od njihovih zločina.

Kao što je već spomenuto ranije, u travanjskim zločinima sudjelovalo je djelomično i srpsko civilno stanovništvo, travanjski su zločini nad Hrvatima izvršeni u različitim dijelovima NDH,[11] a između travanjskih zločina i zločina nad obitelji Ivezić 28. srpnja izvršeni su brojni zločini nad hrvatskim stanovništvom.

Podsjetimo, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), bila je država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela današnje Srbije, navodi enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. U NDH uspostavljen je ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. NDH je nastala u jeku Travanjskoga rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, a proglasio ju je preko radija vođa domovinske ustaške skupine S. Kvaternik 10. IV. 1941. pošto je Vladko Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Od svojega povratka u Hrvatsku 15. IV. 1941. do početka svibnja 1945. na čelu NDH bio je poglavnik Ante Pavelić, koji je kao vođa ustaškoga pokreta već od početka 1930-ih djelovao na rušenju Jugoslavije i uspostavi neovisne hrvatske države. Na području NDH počinjeni su brojni zločini. Najveći logor u NDH bio je Jasenovac. Već 1941. bio je interniran, a potom i zatvoren u logoru Jasenovac, i sam predsjednik HSS-a Vladko Maček.

Literatura

[1] Jere JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije, 2. izd., Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., 82.

[2] Zdravko DIZDAR, Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941., Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 39./2007., br. 3., Zagreb, 2007., 596.

[3] Milovan ĐILAS, Revolucionarni rat, Književne novine, Beograd, 1990., 180.

[4] Z. DIZDAR, Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941., passsim. Usp. Damir BOROVČAK, Voliš li Hrvatsku?, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 163.-171. Usp. Ivan GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 302., 303., 306.

[5]I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 303.

[6]Isto.

[7]Isto, 311.

[8]Philip J. COHEN, Desecrating the Holocaust. Serbia’s Exploitation of the Holocaust as Propaganda. Prema: Tomislav JONJIĆ, «Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XIII.). Komunisti su iskoristili hrvatsko-srpski sukob», Politički zatvorenik, 10./2000., br. 100/101, Zagreb, srpanj/kolovoz 2000., 24.

[9]T. JONJIĆ, «Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XIII.). Komunisti su iskoristili hrvatsko-srpski sukob», 23.-24.

[11] O mjestima u kojima su izvršeni zločini nad hrvatskim stanovništvom vidjeti u: Ivica KARAMATIĆ, «Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (I.)», Politički zatvorenik, 19./2009., br. 203., Zagreb, travanj 2009., 16.-18. Usp. I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska državaI, 302.-312. Usp. T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Libar, Zagreb, 2000., 642.-644.