Nacistička Srbija vrlo slabo se spominjala u jugoslavenskoj historiografiji, osobito u odnosu na istovremenu NDH. No, danas se zna da je Srbija u II. svjetskom ratu imala rasne zakone, progonila Srbe i Rome, te vjerno surađivala s nacistima i to gotovo bez bilo kakvog ozbiljnog otpora nacizmu!
Ono što se ne zna da je i nacistička Srbija imala izrazito velikosrpski karakter i da je to bio zapravo samo jedan modalitet genocidne velikosrpske ideje. Začuđuje način na koji se ta zloćudna i zločinačka ideja velikosrpstva prilagođava vremenu i ideologijama: monarhizmu, nacizmu, komunizmu, višestranačkom parlamentarizmu danas – što znači da hrvatski narod mora biti svjestan toga.
Dana 29. kolovoza 1941. predsjednik Vlade nacističke Srbije postao je službeno Milan Nedić, premda je neslužbeno to bio i ranije. Prije toga on je bio načelnik Generalštaba vojske Jugoslavije.
Danas je u svijetu razgolićena agresivnost i genocidnost velikosrpske ideje. U novije vrijeme više autora bavi se razotkrivanjem istine o velikoj Srbiji. Philip J. Cohen u knjizi Tajni rat Srbije razotkrio je antisemitizam i fašizaciju Srbije u vrijeme monarhofašističke Jugoslavije te kolaboraciju u Srbiji za vrijeme Nedićeva režima, piše matica.hr
Nedićeva nacistička Srbija – obrana genocidne Velike Srbije
Temu o Nedićevoj Srbiji obradila je i srpska autorica Olivera Milosavljević u knjizi Potisnuta istina – kolaboracija u Srbiji 1941–1944. Američki psihijatar Robert Jay Lifton u knjizi Liječnici nacisti (hrvatski prijevod 2015) razotkriva sličnost „besmrtne velike Srbije“ i „tisućljetnoga Trećeg Reicha“, koji su radi čistoće Volka bili spremni likvidirati sve koji su narušavali tu čistoću. Sredstvo treba biti brutalna sila organizirane državne vlasti (Vasa Čubrilović, Isterivanje Arnauta, memorandum za Stojadinovićevu vladu iz 1937).
Obrana velike Srbije danas može biti samo povijesni negacionistički revizionizam utemeljen na lažima.
Nacistička Srbija – što ne znamo, a trebamo znati
Baveći se dokumentom Načertanije Ilije Garašanina iz 1844. i drugim velikosrpskim dokumentima nesrpski analitičari zanemarili su energente koji održavaju tu zlokobnu ideju (uloga SPC povezane s državom, mit kao most među generacijama, mitološki sloj društvene svijesti u Srba). Energenti velike Srbije bili su i još su srpski konstitutivni državotvorni mitovi poput mita o Kosovu i mita o preobraćenjima koji su u 19. stoljeću veličali vlastitu skupinu kao bezgrešnu („srbobranština“). Ta se skupina morala drugima, koji su ništavni u odnosu na Srbe (Hrvati i muslimani – „Turci“), osvetiti za počinjene i izmišljene nepravde i zauzeti njihova područja.
Mitovi su se pretvorili u odabranu narodnu traumu koja se mogla lako instrumentalizirati i izazvati agresivnost.
Pritom su se uvijek skrivali genocidni planovi stvaranja velike Srbije. Kosovski mit i zavjet neki autori smatraju „vertikalom srpske povijesti“, ali u toj vertikali vidljiv je kontinuitet patologije transkulturnih prijenosa, posebno izražene u okrutnim motivima narodne epike. Socijalna psihologija upućuje da su srpski mitovi, a posebno kosovski, stvorili grupnu zaslijepljenost, socijalnu zarazu i automatsko nesvjesno razmišljanje, a utjecali su da se žrtveni jarci traže u vanjskoj skupini.
Da je kosovski zavjet živ, svjedoči činjenica da je zauzevši Srebrenicu general Ratko Mladić uskliknuo kako je konačno osvećena srpska patnja, a vladika Vasilije Kačavenda na dan pokolja Bošnjaka u Potočarima 13. srpnja 1995. izjavio je da su Srebrenicu „naši“ Obilići oslobodili od nekrsta. Razotkrivanjem pogubnosti srpskih mitova bavili su se mnogi srpski autori (od Ilariona Ruvarca do suvremenih autora Miodraga Popovića, Ljubinke Trgovčević, Olge Zirojević, Bojana Aleksova), ali začudo njihov znanstveni revizionizam, koji izlazi iz okvira srbobranskoga negacionističkog revizionizma, ne zanima previše hrvatske znanstvenike.
Koje su tri velike sramote Srbije i Beograda u II. svjetskom ratu?
Dugotrajnost velikosrpskog genocida – ideja stara 200 godina
Dugotrajnost velikosrpskoga genocida razvidna je iz povijesnih izvora. Već je u vrijeme srpskih ustanaka provođeno etničko čišćenje nad muslimanima. Antisemitizam i progoni Židova ostvarivali su se tijekom 19. stoljeća i nastavili između dvaju ratova te u Nedićevoj Srbiji. U vrijeme Balkanskih ratova 1912–1913. srpske su snage protjerivale „Turke“, a sela Albanaca pretvarana su u zgarišta. Usto su počinjena ritualna zvjerstva. Spaljivane su žive žene i djeca. O postupcima srpske vojske svjedoči Dimitrije Tucović.
U vrijeme Balkanskih ratova SPC je snažno podupirala državni ekspanzionizam. Tada Srbija „oslobađa“ nova područja prema jugu i istoku, ali istodobno usmjerava pogled i prema zapadu (hrvatskim zemljama). Ekspanzionizam srpske crkveno-državne ideologije konstanta je srpske politike do kraja 20. stoljeća. Uoči Balkanskih ratova vladika Nikolaj Velimirović, kao predstavnik vrha SPC, formulirao je ideju o tome da je Srbe i Crnogorce Nebo predodredilo za misiju i dominaciju nad južnim Slavenima. Ta je dominacija po njemu sveta i trajna kao što je prirodno pravo božanskoga karaktera statično i nepromjenjivo. Ta Velimirovićeva misao dugotrajno živi među velikosrbima.
Oni svoje zločine nad drugima smatraju pravednom prevencijom i misle da ono što je njima dopušteno raditi drugima nije.
Najbolji je primjer etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i drugih ne-Srba od Vojvodine do Hrvatske potkraj 20. stoljeća te masovni zločini popraćeni tradicionalnim ritualnim masakrima (Dalj, Borovo Selo, Voćin, Škabrnja, Nadin…), silovanjima i rušenjima, što je kulminiralo u Vukovaru i Srebrenici.
Nakon gušenja srpske pobune u Hrvatskoj 1995. egzodus Srba, uz ignoriranje svega onoga što je prethodno izvršila srpska agresija, proglašen je etničkim čišćenjem – ozakonjenim zločinom stoljeća (Svetozar Livada, 2006). Osim toga, velikosrbi su zabrinuti zbog tobožnjega sprečavanja katarze Hrvatima oslobađajućom presudom generalu Gotovini (Savo Štrbac), a na svoju katarzu i ne pomišljaju. Neka se velikosrbi podsjete evanđeoske poruke: „Nemojte suditi, da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti! (Mt 7, 1-2).
Ideja Velike Srbija ima u svojoj biti ideju o nestanku i ništavnosti Hrvata
Ideja o velikoj Srbiji i ništavnosti drugih, posebno Hrvata, snažno se održavala u Kraljevini Jugoslaviji, ali je tada jačao i srpski fašistički pokret kao potpora šestojanuarskoj diktaturi. Godine 1935. osnovan je jugoslavenski fašistički pokret Zbor pod vodstvom Dimitrija Ljotića, koji je izjavio da je Hitler oruđe Promisla Božjeg. Podržavanje nacizma u Srbiji bilo je snažno, a Zboru je prišla i vjerska organizacija Bogomoljci. Kada je Nedić došao na vlast 546 uglednih Srba potpisalo je Apel srpskom narodu s pozivom na lojalnost nacistima. Apel su potpisali neki velikodostojnici SPC i mnogi intelektualci.
Philip J. Cohen argumentirano tvrdi da je glavnina srpskoga političkog, intelektualnog i vjerskog vodstva kolaborirala sa silama Osovine. U logor na Banjici, otvoren 5. srpnja 1941, dio zatočenika doveo je SS, a dio Srpska državna straža i Specijalna policija. Logor su u početku zajedno čuvali Gestapo i Srpska državna straža, a poslije samo posljednja. Liste za pogubljenje pisane su ćirilicom, a pripremali su ih Gestapo i Srpska policija. Egzekucije su izvršavali pripadnici Specijalne policije i Državne straže.
Danas srpski povjesničari (Olivera Milosavljević, Branka Prpa) razotkrivaju da je u četiri logora u Beogradu u Nedićevoj Srbiji ubijeno oko 80.000 ljudi.
U Jasenovcu, čija se povijest preispituje, stradalo je manje ljudi (nego u logorima Srbije op.)
Srpska pravoslavna Crkva teološki opravdavala progone Židova
Cohen ističe ulogu četnika, koji su cijeli Drugi svjetski rat bili instrument genocidne politike široko prihvaćene od intelektualnoga i političkog vodstva Srbije. Ta se politika protegnula i izvan granica Srbije. Cohen nadalje zaključuje da su četnici u želji da stvore veliku etnički čistu Srbiju prema nesrpskom stanovništvu postupali kao nacisti prema nearijevskom stanovništvu. Istodobno Nedić je nastojao od Berlina isposlovati stvaranje velike Srbije (što mu je bio prioritet) pod njemačkim pokroviteljstvom. No u susretu u rujnu 1943. Hitler nije dao Nediću nikakve ustupke. Cohen otkriva istinu o umiješanosti Srbije u Holokaustu.
Velik dio srpskoga društva sudjelovao u uništenju Židova.
Nedićeva vlada proglasila je židovsku imovinu vlasništvom srpske države. SPC je izjavila lojalnost okupatorskim i zemaljskim vlastima ne osuđujući zločine, a svetosavlje je bilo ponuđeno Nedićevu režimu kao činilac u novom svjetskom poretku (Olivera Milosavljević, 2006).
SPC je teološki opravdavala progon Židova, a zabranjen im je prijelaz na pravoslavlje.
Srpski negacionistički revizionizam već je potkraj rata počeo u tisku (Politika) opovrgavati srpsko sudjelovanje u kolaboraciji prijetvorno iskazujući dugotrajnu ljubav prema Židovima, a optužujući Hrvate za fašizam. U tom kontekstu u novije vrijeme pokrenuta je rehabilitacija četnika i Nedićeva režima, koji je tobože djelovao u interesu zaštite srpskoga naroda. Cohen smatra da je srpski povijesni revizionizam važan dio srpskoga puta prema nacionalnim ciljevima: teritorijalnom osvajanju i uklanjanju neželjenoga stanovništva.
Četnici i velikosrbi prešli u partizane i zauzeli vodeće pozicije u Jugoslaviji!
Pri kraju rata četnici su u velikome broju prišli partizanima, a ulaskom kompromitiranih srpskih političara u komunistički režim stvorena je srpska nadmoć u Jugoslaviji. Za razliku od Hrvatske u Srbiji nije proveden masovni aristocid pa se srpska inteligencija održala opredjeljujući se za dva tabora: onaj velikosrpski i onaj vrlo kvalitetan, koji čine analitičari „druge“ Srbije, sljednici Svetozara Markovića.
Osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća prevladao je tabor velikosrpskih „ubojica za pisaćim stolom“, koji su poticali agresiju. Mržnju prema Hrvatima tada su snažno poticali srpski književnici, Srpska akademija znanosti i umetnosti (Memorandum iz 1986) i mediji te Srpska pravoslavna crkva (prijenos mošti sv. Lazara po srpskim zemljama, obnova mita o 700.000 ubijenih u Jasenovcu i dr.). Vuk Drašković tada je, iskazujući koliko je velikosrbima važna uporabna vrijednost NDH i koliko su njome opsjednuti, određivao granice Srbije „tamo gde su srpske jame i grobovi“.
„Druga“ Srbija odlučno je istupala protiv tadašnjega zlogukoga srpskoga nacionalizma. Najbolji primjer je zbornik Srpska strana rata koji je 1996. uredio Nebojša Popov. U zborniku više srpskih autora razotkriva nacionalističku atmosferu u Srbiji osamdesetih godina i srpske grijehe, posebno SPC i SANU te ostalih intelektualaca u poticanju rata na kraju komunističke Jugoslavije. Nažalost, slab je bio, a i dalje je slab, utjecaj „druge“ Srbije na srpsku nacionalnu memoriju i svijest, koje su u dugom trajanju kontaminirane velikosrpstvom i mitovima te se teško mire s bilo kakvim hrvatstvom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
