Znate li što povezuje ova dva čovjeka, pisce planetarno popularnih knjiga čija popularnost ostaje na vrhuncu i do današnjeg dana – Narnijskih kronika i Gospodara prstenova? Njih su dvoje, naime, bili bliski prijatelji i književni suradnici. Družeći se sa Tolkienom, dotadašnji ateist C.S. Lewis prihvatio je kršćanstvo!
Na temelju ovih izuzetnih djela Tolkiena i Lewisa snimljeni su i igrani filmovi koji su u više nastavaka imali izvanrednu gledanost i naklonost filmske publike.
Od tada je Lewis, omiljeni pisac kršćana svih denominacija, želio kršćanstvo približiti drugim ljudima te su tako nastale “Narnijske kronike”. Napisao je također knjigu “Pisma starijeg đavla mlađem”u kojoj stariji prenosi svoja iskustva mlađem želeći da mlađi izbjegne pogreške koje je on učinio.
Narnijske kronike su zbirka od 7 knjiga: Čarobnjakov nećak, Lav, vještica, ormar
Konj i njegov dječak, Kraljević Kaspijan, Plovidba broda Zaragoza, Srebrni stolac, Posljednja bitka.
Fabula filma Kronike iz Narnija je ukratko ovakva: najmlađa djevojčica slučajno otkriva čudesnu zemlju Narniju te ubrzo sva djeca znatiželjno odlaze tamo. Susreću njene osobite stanovnike koji im otkrivaju proročanstvo da će 4 djece spasiti Narniju od zle vještice. Upoznaju i kralja Narnije, moćnog Aslana (što na turskom znači lav), počinje bitka no vještica Jadis ima skriveni adut u rukavu. Jednog od dječaka je pridobila kolačima te je on izdao svoju braću i Aslana te ga ona želi ubiti. Aslan daje svoj život za njega i oprašta mu. Nakon Aslanove smrti vještica je pobjeđena, Aslan uskrsnjuje u svoj svojoj snazi i veličini, a Narnije je spašena!
Film je više nego jasna kršćanska alegorija, a lav Aslan i njegovo uskrsnuće slika je Isusa Krista.
No, jeste li znali da je i “Gospodar prstenova” kršćanska alegorija? Tolkien kojem je, nakon smrti njegove majke katolički svećenik postao skrbnikom, u svojoj vjeri našao je mnogo utjehe te bio pobožan cijeli svoj život. Pišući “Gospodara prstenova” radnju je smjestio u mračan drevni kraj gdje se treba odigrati končana bitka dobra i zla, a kako i sam kaže toliko je bio fasciniran ovim svijetom da je pokušao stvoriti još jedan, izmišljajući jezik za njegove osobite stanovnike te smještajući svoju zemlju u prostor i vrijeme.
Priča je saga o Frodu, Hobitu iz pitomog i nevinog Okruga koji preko Srednje Zemlje tajno nosi svemoćni Jedinstveni prsten, koji predstavlja metaforu moći i njenog prokletstva, sa namjerom da ga uništi u Mordoru, carstvu tame i postojbini zlog Saurona (simbol Sotone i zla). On će to učiniti tako što će ga baciti u grotlo Planine Sudbine, mjesta na kojem su ga iskovali. Prsten mora biti uništen prije no sto se Sauron – koji zna što Frodo nosi – dočepa svog davno izgubljenog prstena.
Tolkienovim kompliciranim fantastičnim svjetovima, izvor se često traži u nordijskoj mitologiji, i to prvenstveno zbog autorovog profesionalnog interesa i nordijske osnove njegovih mitoloških jezika. Istraživanja, međutim, pokazuju da je Tolkien naknadno, razmatrajući vlastitu mitološku građu, spoznao i priznao da je njena osnova kršćanstvo.
Paralelizmi Lewisovih i Tolkinovih svjetova, međutim, ne prestaju sa stvaranjem. Tolkienov “Sillmarillion” počinje stvaranjem Svijeta po Iluvatarovu silovitom i moćnom napjevu, dok kod Lewisa fantastičnu zemlju neizrecivo prekrasnom pjesmom stvara Aslan.
Zlo koje se na samom početku pojavljuje u obje fantastične zemlje ima isti izvor, a kršćanstvo, koje Lewis izravno priznaje kao svoj najbitniji poticaj, a Tolkien ga prihvaća naknadno, preslikava se na uređenje i funkcioniranje novih svjetova.
Kao i u kršćanstvu, zlo je na kraju pobijeđeno i zauvijek zbačeno sa „pozornice“, a svijet ostaje živjeti vječno u miru i dobru (slika raja).
