Na današnji dan 3. studenoga 1970. godine socijalist (komunist) Salvador Allende postao je predsjednik Čilea. Provođenje socijalističke privrede uzrokovalo je potpuni gospodarski kolaps Čilea, a nakon toga i politički. To je dovelo do državnog udara i vojnog puča 1973. godine.
Zapravo, Allende je bio nekakav političko-ekonomski atavizam koji je namjeravao graditi socijalizam (komunizam) u vrijeme kada je već i sovjetskim ekonomistima postalo jasno da takav ekonomski poredak ne funkcionira i nema nikakvu budućnost.
“Unidad Popular” ime je lijeve koalicije koju su činile socijalističke i komunističke političke stranke u Čileu na izborima 1970. godine i vlade predsjednika Salvadora Allendea sljedeće tri godine, do vojnog puča. To razdoblje (1970-1973) ušlo je u legendu kao jedan od rijetkih pokušaja uvođenja socijalizma demokratskim i mirnim putem.
Ovaj je pokušaj neslavno propao i prije vojnog puča, ali je u početku odavao dojam velike opasnosti za Zapad, pogotovo su ga tako željeli prikazati u komunističkim zemljama. Tvrdili su da se Amerika boji da socijalizam u Čileu ne uspije jer bi to moglo povesti mnoge druge narode zapadnih zemalja da krenu istim putem. Američka je administracija u tom trenutku bila vrlo oprezna zbog “nove marksističke države u Latinskoj Americi”, što se može zaključiti iz ovog članka New York Timesa, objavljenog 1970. netom nakon Allendeovog izbora.
Prava je istina da je već tada komunizam na Istoku, poglavito u SSSR-u, ali i drugdje u svijetu bio pred stanjem raspada, čemu je temeljni uzrok bio život u potpunoj bijedi njegovih stanovnika, uz ekstremne uvjete kršenja ljudskih prava i najgorih političkih diktatura u povijesti svijeta.
Uzroci propasti Čilea – rigidni socijalizam Salvadora Allendea
Kao predsjednik Allende je usvojio i provodio politiku nacionalizacije industrije i kolektivizacije, zbog tih i drugih čimbenika, sve napetiji odnosi između njega te zakonodavne i sudbene vlasti Čilea – koji nisu dijelili njegov entuzijazam za socijalizam – kulminirali su u izjavi o “ustavnom raspadu” od strane Kongresa. Većina zastupnika desnog centra, uključujući kršćanske demokrate na čijem je čelu bio Hrvat Radomiro Tomic (čija je podrška omogućila Allendeov izbor) osudila je njegovu vladavinu kao neustavnu i pozvala na njegovo svrgavanje silom.
Dana 11. rujna 1973. godine vojska je svrgnula Allendea u državnom udaru koji je vodio vrhovni vojni zapovjednik Augusto Pinochet.
Socijalizam je i ovaj put propao, ali ne zbog vojnog puča i uz pomoć Amerike, već puno prije toga. Realno, propao je već godinu dana nakon uvođenja socijalističkog ekonomskog plana.
Čile je bio uništen ne samo ekonomski, već i politički, a cijelo čileansko društvo razoreno suludim socijalističkim (komunističkim) eksperimentom, sličnom kojem smo svjedočili proteklih godina u Venezueli.
Veliki deficiti, štampanje novca, administrativno određivanje nadnica i potrošačkih cijena, otimanje privatne imovine, jačanje birokracije i stvaranje umjetnih radnih mjesta su logično rezultirali ogromnom inflacijom, padom realnih nadnica, gubitkom informiranosti i pouzdanosti u ekonomiji, smanjenjem privatne poduzetnosti, padom izvoza, povećanjem uvoza potrošne robe i smanjenjem uvoza kapitalnih dobara i općenitom destabilizacijom zemlje. Čovjek čak ne mora ni biti ekonomski obrazovan ni baratati nekakvim ekonomskim teorijama da bi shvatio jednostavnu pozadinu svih tih pojava.
Zapravo, Allende je bio nekakav političko-ekonomski atavizam koji je namjeravao graditi socijalizam (komunizam) u vrijeme kada je već i sovjetskim ekonomistima postalo jasno da takav ekonomski poredak ne funkcionira i nema nikakvu budućnost.
Tako su se i u Zimbabweu čudili, kao danas u post-Mandelinoj Južnoj Africi, što im je poljoprivreda propala i što su došli na rub gladi nakon sto su otjerali bijele zemljoposjednike i počeli uvoditi pogubni radikalni socijalizam. Pa kako je u godinu dana sve propalo, pitali su se i pitaju se…
Augusto Pinochet – reforma tržišne privrede i ekonomski procvat Čilea
U takvoj razornoj situaciji vrhovni zapovjednik vojske Čilea, general Augusto Pinochet, izveo je 1973. vojni udar i zbacio komunista Allendea, zabranio rad političkih stranaka i proveo brojne institucionalizirane reforme u korist slobodnog tržišta, kako bi smanjio razarajuće posljedica nacionalizacije i državno-socijalističke privrede Allendea.
Augusto Pinochet danas i dalje predstavlja kontroverznu figuru u Čile-u, gdje ga mogi Čileanci vide kao spasitelja od marksista Allendea, kao i čovjeka čije su ekonomske reforme stvorile od Čilea modernu zemlju i najnapredniju ekonomiju Južne Amerike. Drugi, uglavnom iz redova ideoloških ljevičara i ekonomskih liberala, ga smatraju diktatorom odgovornim za smrt mnogih ljudi.
Lijek je za opravak Čilea bio je gorak, bilo je uspona i padova, ali Pinochet ga je proveo do kraja i napravio od Čilea najciviliziraniju i najbogatiju zemlju Južne Amerike. Borba protiv korupcije koja je cvjetala u Allendeovo vrijeme, kao i svakoj (post)socijalističkoj državi i tržišna privreda bile su stup ekonomskog procvata Čilea. Treba primjetiti da i vlade nakon Pinocheta nastavljaju u istom smjeru, a ekonomski rast koji je Čile ostvario kraje prošlog stoljeća, preko 5% godišnje, rijedak u svjetskim okvirima.
Na gospodarskom planu, Pinochet je predvodio ubrzanu tranziciju ka gospodarstvu slobodnog tržišta čime je usporio inflaciju, vratio je nacionaliziranu imovinu, poticao je strana ulaganja itd.
Na drugoj strani postojala su i sustavna kršenja ljudskih prava i nedostatak demokratskih izbora, ali takvi sustavi su imanentni svim socijalističkim zemljama, uključivo i Hrvatsku kao dio Jugoslavije. Zanimljivo je da takvi demokratski nedostaci u ljevičarskim autokratskim i diktatorskim režimima nikada ne nailaze na javnu, političku i medijsku osudu kao desni režimi Pinocheta ili npr. Franca. Premda je u svim lijevim režimima diktatura bitno snažnija u smislu kršenja ljudskih prava, masovnih ubojstava, slobode govora i slobode kretanja građana, te posebno u broju ubijenih ili zatvorenih političkih protivnika.
Socijalizam nije uspio nigdje na svijetu!
Zapravo, primjer Čilea gdje je demokratskim putem na izborima došlo do stvaranja socijalističko-komunističke vlade i pokušaja uspostave socijalističkog društva mirnim putem, a ne krvavim lijevim revolucijama, samo je potvrda da socijalizam nije nigdje ni na koji način nije uspio ostvariti ekonomski zdravu i uspješnu državu.
Ne postoji država koju bi se moglo imenovat, a da je uvela silom ili milom, socijalistički sustav upravljanja i da je bila uspješna kako u ekonomskom tako i političkom pogledu.
Švedska, koju ljevičari najčešće daju kao primjer uspješnog socijalizma, je tipična kapitalistička država sa privatnim vlasništvom i slobodnim tržištem, bez udjela državne dirigirane privrede u ekonomiji. Tu ljevičari (namjerno) miješaju socijalizam i socijalno osjetljivu državu. Švedska je socijalno osjetljiva država, ali je tipična kapitalistička država tisućama milja daleko od bilo kakvog oblika socijalizma. Kuba je socijalno neosjetljiva država, ali je socijalistička država. Te pojmove ljevičari namjerno miješaju da bi uspješne kapitalističke države iz 70-ih pa sve donedavno prikazali kao socijlaističke, premda su primjer i današnjem kapitalističkom korporatizmu i osobito socijalizmu kako bi trebala izgledati uređena država. Ali nažalost, niti Švedska danas nije što je bila-
Jugoslavija, socijalistička (komunistička) država u čiji je dio bila i Hrvatska, je jedan od očitijih primjera potvrde istog. Tkz. socijalističko samoupravljanje dovelo je zemlju do ekonomske propasti u prvoj polovini 1980-ih, hiperinflacije i štampanja nova, raspada privrede i velikh gubitaka, te potpunom propašću zemlje. Moglo bi se komotno reći da Jugoslavija nije bila u stanju riješiti niti jedan životni problem svog stanovništva, od građevnih dozvola i vođenja gruntovnice, javnih usluga, opskrbe gorivom i strujom, do osiguravanja održive ekonomije koja bi mogla funkcionirati bez zavisnosti o stranom novcu i tehnologiji. Kada je ekonomska bijeda komunizma prelila čašu, u Jugoslaviji je rigidni komunistički vojno-politički vrh bio okidačem za ratove u kojima je poginulo desetine tisuća ljudi, svjedočeći krvavom raspadu utopije socijalizma.
Socijalizam je utopija koja nije uspjela nigdje na svijetu!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
