30. listopada 1903. dr. Krunoslav Draganović – čovjek koji je nazaslužniji za spoznaju genocida nad Hrvatima nakon II. svjetskog rata

Foto: hipsb.hr

Doktorirao na Gregoriani djelom “Massenubertritte von Katholiken zur serbischen herrachaft”, tj. o masovnom prijelazu katolika na pravoslavlje u BiH u vrijeme turske vlasti, osobito u Zapadnoj Bosni, što je utjecalo da se veliki broj pravoslavaca u vrijeme nacionalnih pokreta počeo smatrati Srbima.

Prvi je čovjek koji je u emigraciji počeo istraživati tabu temu o genocidu partizanskih postrojbi nad zarobljenim Hrvatima nakon II. svjetskog rata, te je imao najveću zaslugu očuvanju spomena na genocid i najveću tragediju našeg naroda u povijesti pod imenom Bleiburg. 

 

„Komunizam je ipak ostavio dubok trag na ljude koji su u njemu živjeli. U to vrijeme nije bilo uputno o njemu objektivno pisati. Tako da se uglavnom šutjelo, pa je uglavnom ostao u sjećanju starijih generacija, te posebice u hrvatskom iseljeništvu. No, vrijeme je da i nove generacije spoznaju njegovu iznimno važnu povijesnu ulogu, bez obzira što tko o njemu mislio.“ (dr. Miroslav Akmadža o Krunoslavu Draganoviću)

„Još o tomu ne znamo punu istinu, ali prema trenutno dostupnim izvorima, njega su na prijevaru preveli preko talijansko-jugoslavenske granice njegovi prijatelji za koje nije znao da su suradnici Udbe, tj. praktički je otet, iako on u početku toga nije bio svjestan. Iseljeništvo je bilo šokirano i zbunjeno, pa i podijeljeno u tumačenju radi li se o dragovoljnom odlasku ili otmici. U svakom slučaju, bio je to težak udarac za hrvatsko iseljeništvo.“ (dr. Miroslav Akmadža o povratku Krunoslava Draganovića u Jugoslaviju)

„Komunistima nikad nisu trebali dokazi da bi nekoga osudili. Ovdje se radilo o obostranom interesu Sv. Stolice i Jugoslavije. Jugoslavija je zbog svojeg ugleda u svijetu inzistirala na obnovi diplomatskih odnosa sa Sv. Stolicom, pa je koristila Draganovića za ucjenu kako bi Sv. Stolica na to pristala. S druge strane, Sv. Stolici nije odgovaralo javno suđenje Draganoviću jer bi ono poslužilo za optužbe na njezin račun zbog pomaganja nekim „politički spornim“ izbjeglicama da napuste Europu i sklone se na sigurno. Tako da su se uspjeli naći zajednički interesi, što je omogućilo Draganoviću da ostane na slobodi, ali pod stalnim nadzorom sigurnosnih službi.“ (dr. Miroslav Akmadža o interesima Vatikana i Jugoslavija)

 

Krunoslav Draganović (1903.-1983.), svećenik, povjesničar i političar, jedna je od najkontroverznijih osoba novije hrvatske crkvene i političke povijesti. Od svibnja 1941. član je Ravnateljstva Zavoda za kolonizaciju, te kao izaslanik NDH u proljeće i ljeto 1941. u okupiranoj Srbiji i Makedoniji pomaže pri povratku u domovinu zarobljenim hrvatskim vojnicima bivše jugoslavenske vojske.

Krajem kolovoza 1943. dodijeljen je hrvatskom predstavništvu pri Svetoj Stolici kako bi pomagao Caritasu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskom crvenom križu pri oslobađanju, zbrinjavanju i upućivanju uhićenih i zarobljenih Hrvata iz Italije nakon njezine kapitulacije. Uspostavlja vezu i uručuje podneske (1944. i 1945.) britanskim i američkim diplomatima u Rimu, te savezničkom vrhovnom zapovjedništvu za Sredozemlje u kojima se traži očuvanje hrvatske državne samostalnosti te izlaz za Hrvatske oružane snage i izbjeglice iz NDH. Kraj rata i slom NDH zatječe ga u Rimu. Uz znanje Vatikana obilazi zarobljeničke logore u Italiji i Austriji u kojima se nalaze hrvatske izbjeglice i pomaže im.

Draganović je među prvima u emigraciji saznao za razmjere tragedije Bleiburga i Križnog puta hrvatskog naroda. Temelj su bila potresna izvješća neposrednih svjedoka. Odmah je shvatio povijesnu dimenziju tog apokaliptičkog događaja za hrvatski narod. Zato je odmah počeo skupljati dokumentaciju i na tome je sustavno radio preko 20 godina. Po logorima je ispitivao preživjele svjedoke, uspoređivao iskaze, provjeravao imena, mjesta, datume, prikupljao izdanja beogradskoga Vojnog instituta za povijest NOB i memoare jugoslavenskih generala koji su djelovali na sjevernoj fronti u završnoj fazi rata i neposredno poslije, sakupljao je fotografske dokaze o masovnim grobnicama kod Maribora, Celja, Kočevskog Roga i drugdje, pratio je i članke u jugoslavenskom tisku koji su opisivali »konačne ratne operacije«, a zapravo genocid nad hrvatskim narodom; nije zanemario ni ono što se u Engleskoj publiciralo o predaji raznih antisovjetskih i antijugoslavenskih vojski.

Tijekom godina Draganović je sakupio opsežan materijal i počeo ga sređivati kad se preselio u Austriju. Pri tome se kao povjesničar ravnao strogom znanstvenom metodom, tako da bi on, kad je raspolagao s deset iskaza svjedoka, od kojih se samo jedan nije slagao s ostalima, izostavio svjedočanstvo devetorice. Jedan dio materijala stavio je na raspolaganje nekim prijateljima i suradnicima da ga počnu objavljivati, u iščekivanju definitivne knjige. Nekoliko dana prije nego je prijevarom prebačen u Jugoslaviju, bio je u Domu Sv. Nikole Tavelića u Grottaferrati i govorio o zadnjem poglavlju, u kojem je kanio optužiti Tita, Rankovića, generale Bastu i Nađa i neke druge visoke jugoslavenske dužnosnike za genocid nad hrvatskim vojnicima i civilima, za ratne zločine i za nepoštivanje Ženevskih ratnih konvencija. Bio je svjestan da jugoslavenski agenti nastoje spriječiti tiskanje ove knjige i da vrebaju na njega. Zanimljivo je da je nakon Draganovićeva “hapšenja” bosanski predsjednik Džemal Bijedić tražio od nadbiskupa Smiljana Čekade da jamči osobno kako Draganović neće dozvoliti tiskanje te knjige. Međutim, dobar dio gradiva je već bio u posjedu nekih Draganovićevih prijatelja, pa se na temelju toga moglo objaviti dosta toga o Bleiburškoj tragediji.

Draganovićeva je zasluga da se sačuvala povijesna uspomena na ovu najveću tragediju hrvatskog naroda.

U emigraciji je djelovao u Italiji i Austriji, prikupljao dokaze o zločinima komunističke Jugoslavije nad hrvatskim vojnicima i civilima i objavljivao u emigrantskom tisku. Zbog toga je bio na udaru Titove tajne službe UDBE, i konačno 10. rujna 1967. je Draganović vjerojatno bio otet u Trstu i doveden u Jugoslaviju.

Nakon pritvora i ispitivanja koje je trajalo 42 dana u istražnom zatvoru u Beogradu tada već šezdesetpetogodišnji profesor Draganović bez suđenja je pušten i stavljen u kućni pritvor u Sarajevsku bogosloviju gdje je predavao crkvenu povijest i bavio se znanstvenim i spisateljskim radom iz povijesti.

 

Cijeli intervju dr. Miroslava Akmadže za Katolički tjednik o Krunoslavu Draganoviću pročitajte ovdje

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/ktabih.net