Sam svetac je vrlo često, svjestan svoje teške naravi, znao reći: “Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum” (Oprosti mi, Bože, jer sam Dalmatinac)!
Ali Gospodin ga je neprestanom pokorom i Jeronimovom silnom željom za poniznošću, kroz čitav život, doveo do velikog stupnja svetosti. Tako je sveti Jeronim postao jedan od najvećih naučitelja Crkve u povijesti i najpoznatiji svetac rođen na tlu katoličke Hrvatske.
Danas slavimo blagdan sv. Jeronima, velikog sveca i mistika s kraja 4. i početka 5. stoljeća, jednog od najučenijih ljudi svoga vremena, ali i cijele povijesti Crkve. Prema tom intelektualnom i duhovnom geniju se nazivaju i mnoge hrvatske crkve, zavodi, škole – kako u Hrvatskoj, tako i među Hrvatima diljem svijeta. A i Hrvatski Zavod u Rimu zove se imenom ovog velikana.
Sveti Jeronim dakako nije bio Hrvat (jer su Hrvati doselili na ove prostore tek kojih 200 godina nakon njegove smrti), ali podrijetlo vuče upravo s istočne strane Jadrana iz zemlje Hrvatske, a čiji su se preci Iliri pomiješali s narodom Hrvata.
Rođen je 347. godine u Stridonu, u Dalmaciji, a oko točne lokacije grada Stridona znanstvenici još uvijek raspravljaju. Neki misle da se radi o gradu-tvrđavi Strzanj, koji se nalazio iznad Šuice (kod Tomislavgrada), drugi opet Stridon smještaju u okolicu Grahova, a neki čak u blizinu Štrigove u Međimurju…
Njegov prijevod Biblije poznat je pod imenom Vulgata (u prijevodu znači “opća”, “opće poznata” ili pak “u općoj uporabi”), no njegove su prevedene knjige činile samo dio te Vulgate (doduše najveći dio), dok su druge knjige preveli drugi učenjaci.
Jeronim se nije zadržao samo na prijevodima, nego je započeo pisati i komentare biblijskih knjiga, osobito starozavjetnih. U tome je također bio izvanredno uspješan, tako da i mnogi današnji biblijski stručnjaci drže kako su ti komentari još uvijek vrlo aktualni i korisni, te da možda nikada nitko nije prodro u biblijske dubine kao Jeronim. Ipak, i on se redovito držao alegoričkog tumačenja, koje je tada bilo prevladavajuće, ali se zato u prijevodima držao više stvarne i povijesne pozadine u kojoj su te knjige nastale. Osim toga, napisao je zavidan broj knjiga o estetici, redovništvu te teologiji.
Često je vrlo oštro znao kritizirati svoje oponente. Tako je za jednog drugog kršćanskog biblijskog komentatora, Rufina, nakon njegove smrti (u predgovoru svog prijevoda proroka Ezekiela), napisao: “A sad škorpion leži pokopan”. Za heretika Pelagija napisao je pak da je najgluplji od svih osoba čije su pameti bile zaglupljene škotskom zobenom kašom. Ipak se iz njegovih 117 sačuvanih pisama može lako iščitati njegova ljubav prema ljudima, ali isto tako i ljubav prema dobrom argumentu. Osnovao je govorničku školu za djecu u Jeruzalemu, brinuo se oko brojnih izbjeglica koji su pobjegli u Svetu Zemlju nakon provale Vandala u Rim 410., te iskazivao veliku ljubav prema siromašnima i nemoćnima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
