Foto: wikimedia commons

Danas se sjećamo velikog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora, rođenog na današnji dan 1876. u Postirama na otoku Braču. Hrvatska javnost nije upoznata da je poznati pjesnik dobio državnu nagradu NDH na Antunovo 13. lipnja 1942.  od Ante Pavelića. Nakon toga, prijetnjama i  praktičnom otmicom otet je u Zagrebu od strane komunista nekoliko mjeseci kasnije, i prebačen u partizane, piše vecernji.hr

Nikada nije postao član Komunističke partije do svoje smrti 1949., a država Jugoslavija zabranila je katolički ukop koji je veliki pjesnik i njegova obitelj tražila.

Knjigu u izdanju Glasa Koncila,  “Ja vjerujem – poezija religioznog nadahnuća”, priredio je bivši predsjednik Sabora, filolog i akademik dr. Nedjeljko Mihanović, vjerojatno šokirajući one koji tijekom školovanja nisu pokazivali naročiti interes za književnost izvan granica lektire, a o samom Nazoru (1876.–1949.) eventualno su znali tek ono što im treba za ispunjavanje križaljki – da je napisao “Cvrčka”; da je rođen na otoku Braču, a gimnaziju “realku” završio u Splitu; da je nosio kozju bradicu; da je u filmovima predstavljan kao svojevrsna ikona narodnooslobodilačkog pokreta…

Oni koji sumnjaju da je na djelu svojevrsni književni revizionizam, mogu biti mirni. Mihanović je sakupio Nazorovu predratnu liriku religioznog nadahnuća, dosad uglavnom zanemarene pjesme u kojima Nazor pokušava “dohvatiti” smisao života, dotiče se tema smrtnosti i prolaznosti, nevidljivog svijeta transcendencije, što bi mu neki smjerni partijski komesar iz 1945., pa i mnogih kasnijih godina, sigurno uzeo za zlo samo da je znao za Nazorove ranije duhovne i metafizičke zanose koji se baš i nisu uklapali u novostvorenu sliku svijeta po mjeri nove vlasti. Zamislite da je neki ondašnji ćato dobio dojavu da je netko u njegovoj blizini autor pjesme koja se zove “K Bogu!”, a počinje s “Bože, ja sam uv’jek nosio te živa/ Na dnu duše svoje”…

Mihanović tvrdi da Nazorov put do statusa intelektualnog autoriteta NOB-a nije bio put oduševljenja, još manje put zanesenosti ideologijom. Štoviše, Mihanović, pozivajući se na svojedobni razgovor s pjesnikovom sestrom Irmom, otkriva kako odlazak tada 66-godišnjeg Nazora u partizane, nakon dugotrajnog vrbovanja i uvjeravanja, nije bio posve dobrovoljan!

“On je 29. kolovoza 1942. od partizanskog aktivista i agenta Agitpropa, Ive Marinkovića, lukavo izveden iz stana, ubačen u automobil i bez vlastite privole odveden preko Kupe na partizansko područje”, prepričat će Mihanović svjedočanstvo pjesnikove sestre.

Navodno je Marinković Nazoru kazao da im je ustaška policija ušla u trag pa mu je predložio da se spuste do automobila kako bi razgovarali na tajnom mjestu. Nazor je to prihvatio, tako da se nije pozdravljao sa sestrom niti je išta sa sobom ponio.
Mihanović kaže kako mu je pjesnikova sestra kazala da je partizansko vrbovanje imalo i elemente ucjenjivanja, odnosno da su njezinu bratu dali do znanja da bi, kad oni dođu na vlast, mogao ostati bez obje kuće. Predbacivali su mu i što je primio državnu nagradu od ustaškog poglavnika Ante Pavelića.

Još je manje poznato da su Vladimira Nazora partizani i komunisti ucijenili prijetnjama za odlazak u partizane. O tome je značajno svjedočanstvo dala Nazorova rođena sestra Irma:

„Već početkom jeseni 1942. dolazili su tajni zagrebački suradnici partizana mome bratu na razgovor i nagovarali ga da ide u partizane. Bili su to Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković. Moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Znala sam koji put i prisluškivati njihove razgovore kad su vrata od sobe bila odškrinuta pa sam tako čula kako su ga upravo ucjenjivali. Prijetili su mu da će nam, kad oni dođu na vlast, oduzeti kuće. Imali smo dvije kuće, ovu u kojoj živim, a drugu smo iznajmljivali. On se branio i odupirao, da kako će ići kad jedva može hodati, da mu čak drugi nose tekstove u tiskaru itd. A mene bi stislo u prsima kad bih pomislila da bi on mogao otići. Nikad si nije ni jaje skuhao, cijela obitelj za njega se brinula, svi smo ga njegovali, a on sad da ode u šumu gdje se ne bi snašao. A bilo mu je tada već 66 godina! Potom su mu predbacivali što je na Hrvatsko Antunovo 13. lipnja 1942. primio od Pavelića državnu nagradu. Zbog te nagrade Marinković ga je ucjenjivao: kako će to opravdati kad oni dođu u Zagreb. To mu može biti opasno krivično djelo kad dođu na vlast itd. No moj se brat nije nikako mogao odlučiti. Tih je tjedana u svojim nutarnjim mukama i nedoumicama smršavio čak 17 kilograma!

Onda je ponovno došao Ivo Marinković, ali taj put sam. Bilo je to 29. prosinca 1942. u prijepodnevnim satima. Ja sam pripremala ručak. Nije se dugo zadržao, nego je rekao mome bratu kako mu se čini da ih slijede, da ih ustaški špijuni uhode, da ovdje nisu sigurni, pa je bolje da iziđu nekamo izvan stana na sigurnije mjesto da mogu razgovarati, da auto čeka dolje pa će u neku gostionicu sjesti i razgovarati.

Moj Mihanoviću, ništa ne sluteći, moj je brat uzeo samo zimski kaput, šešir i šal, čak me nije ni pozdravio, ni poljubio, kako bi to uvijek činio kad je nekamo izlazio iz stana! Bio je uvjeren da će se brzo vratiti, kao što sam i ja mislila da će se vratiti, normalno, na ručak. Da je on odlučio otići, on bi to meni sigurno bio i rekao, jer ništa preda mnom nije tajio. A kad tamo, on se ne vraća. Prolazi vrijeme ručka, a njega još nema. Veoma sam se zabrinula i nisam znala što da poduzmem. Klopka je bila, međutim, dobro napravljena. Pred kućom je čekao auto u koji je moj brat naivno ušao, ne sluteći što će se dogoditi. I auto ga je odvezao u nepoznato.“, rekla je pjesnikova rođena sestra Irma.

Mihanović se sjeća da mu je Nazorova sestra kazala i kako su joj ga “oteli dva puta”, prvi put živog, drugi put mrtvog. Naime, ondašnje su vlasti prešle preko obiteljske želje za crkvenim obredom i Nazoru priredili pompozni državni sprovod, vozeći ga na vojničkom lafetu poput talijanskog pjesnika D’Annunzija, kojega je Nazor prezirao zbog pristajanja uz fašizam.

U svom životu, veliki pjesnik imao je različite faze nadahnuća i životnih traženja. Komunisti su tajili da je Nazor jedan dio svoga stvaralaštva posvetio Bogu. Tako je uz nedavni veliki kršćanski blagdan Duhova nastala Nazorova pjesma-molitva „Duhovi“ u kojoj pjesnik s gorućom čežnjom zaziva Duha Svetoga da ga oživotvori i ispuni praznine života:

DUHOVI

Za one ognje što su dugo gutali
trnjake mojih strasti:
Za one vatre pastirske
Na vrhovima mojih sanja jutarnjih;
Za krijesove i plamene
U moje tihe večeri;
0 Duše Sveti, priđi!

Vatre su moje sagorjele.
Vjetrovi raspršili su dim.
U duši – prazni ponori
U ruci – šaka pepela.
Rođenja svoja sva ja znam.
I Smrti sve. I sve mi Uskrse
Al nikad još ne dočekah
I praznik svojih Duhova.
A ja sam željan tvoga plama:
Pa da krv nova sve žile napuni.
I jezik moj progovori.
I stvara moja riječ.
O Duše Sveti, siđi!

Naš pepel čeka na tvoj silazak.
Zrnašce svako hoće da se prometne
U sjeme: Svaka riječ
U iskru tvoga ognja:
Pa da ih zemljom rasije
Tvoj vjetar, i sve stvoreno
Da zboreć jednim jezikom
Ko jedna duša klikne:
Proteče ljuta krv,
Što dugo nas je djelila!
A, Duha puni, od sad nam je živjeti
U vječnom miru Gospodnjem!

Vladimir Nazor

Izvor: narod.hr/vecernji.hr