4. veljače 2003. Jugoslavija – kako je nestala genocidna tvorevina koja je gotovo uništila hrvatski narod?

Stoga se Supilovo naivno, sanjarsko i nerazborito izrečeno početkom I. svjetskog rata 1914. “Ili Jugoslavija ili ništa!”, nakon više od stotinu godina bolnog i pregorkog iskustva življenja sa Srbijom u istoj državi Jugoslaviji slobodno može pretvoriti u ultimativno: “Nikada više Jugoslavija, bolje ništa!”.

Sanjarstvo i snatrenja, idealizacija i ideologizacija velikog dijela hrvatskih političkih vođa, kao i dijela hrvatskog puka, s kraja 19. na 20. stoljeće o jednoj velikoj državi Južnih Slavena, nakon gotovo stotinu godina tog suicidalnog eksperimenta zvanog Jugoslavija doveo je hrvatski narod do etničko-nacionalno-kulturne tragedije i samog egzistencijalnog opstanka.

Na današnji dan 2003. godine Savezna Republika Jugoslavija službeno je preimenovana u državu naziva naziv “Srbija i Crna Gora”. Time je konačno uklonjen naziv Jugoslavija iz popisa svjetskih država, i to nakon više od 73 godine. Naime, naziv Jugoslavija uveo je kralj Aleksandar Karađorđević u listopadu 1929. godine, kad je promijenio ime države iz Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevina Jugoslavija.

Miloševićeva Savezna Republika Jugoslavija, koja se sastojala od Srbije i Crne Gore, smatrala se nasljednicom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Nakon što je Milošević sišao s vlasti, država je isprva nastavila koristiti naziv Jugoslavija, ali je na kraju po dogovoru Srbije i Crne Gore to ime ipak izbačeno, a zajednička je država dobila dvosložni naziv Srbija i Crna Gora.

Osamostaljenjem Crne Gore 2006. godine, i ta se država raspala, pa od tada iz posljednje forme Jugoslavije nastale su dvije države s kojima je Hrvatska bila u ratu – Republika Srbija i Republika Crna Gora.

Obje Jugoslavije, i fašističko-monarhistička i komunistička, pa i ova posljednja koja je konačno bespovratno izdahnula na današnji dan 2003. godine, uvijek su bile produžena ruka Beograda i Srbije. Najbolji materijalni dokaz, u moru argumentata, je to da su kompletna vojna vodstva vojske Jugoslavije, koja je trebala štiiti sve njene narode, prilikom raspada obje Jugoslavije (i 1941. i 1991.) prešla na stranu Srba protiv Hrvata. Premda je naoružavanja Srba i napada na Hrvate i muslimane bilo jako mnogo i prilikom raspada prve Jugoslavije kada se raspadnuta i poražena vojska Jugoslavije “integrirala” u četnike na teritotoriju NDH, Srbije i Crne Gore. Na drugoj strani, kod raspada druge komunističke  Jugoslavije 1991. godine zasnovane na lažnom “bratstvu i jedinstvu svih naroda i narodnosti, one Josipa Broza Tita, kompletna službena vojska Jugoslavije prešla je s kompletnim i ogromnim naoružanjem na stranu Beograda i obrušila se na Hrvatsku rušivši njezine gradove, sela, crkve i groblja, počinivši etničko čišćenje Hrvata s obilježjem genocida.

Ta vojska koje se jednostavno stala na stranu Srbije i Srba s kompletnim naoružanjem, nakon Hrvata, napala je malo kasnije i muslimane u BiH i Albance na Kosovu, nastavivši tragediju svih naroda Jugoslavije koji su bili u dodiru sa Srbijom.

U vremenima pred stvaranje Jugoslavije, u vrijeme egzistencije Jugoslavije ili sukobima nastalim kao posljedica razbijanja Jugoslavije, Srbija i Srbi su kao dominantni i vladajući narod u Jugoslaviji počinili brojne zločine, etnička čišćenja i kolektivna ubijanja stotina tisuća ljudi s jasnim obilježjima genocida.

Od 1912. godine do 1991. godine Srbija i Srbi počinili su strašne zločine s obilježjima genocida nad slijedećim narodima i to: Makedoncima, Turcima, Bugarima i Albancima (Balkanski ratovi 1912-1913.), autohtonim Crnogorcima, Muslimanima Sandžaka i Albancima (1914.-1918. u I. svjetskom ratu), Hrvatima i Muslimanima (II. svjetski rat u NDH) Albancima, Muslimanima, Romima i Židovima (II. svjetski rat u Srbiji), Hrvatima, Slovencima i Nijemcima (poraće 1945.-1948.), te na kraju Hrvatima, Albancima i Muslimanima u posljednjem ratu (1991.-1999.).

Osim toga Jugoslavija, s apsolutnom dominacijim Srba, je izvršila i etničko čišćenje Nijemaca i Talijana s obilježjima genocida, kao i brojne zločine nad Bugarima u istočnoj Srbiji, Mađarima, Turcima u Balkanskim ratovima, te Česima, Slovacima i Mađarima u Domovinskom ratu.

Nadalje, teror koji su Srbi provodili (izvan ratova, pljački i paleža u mirnodopsko vrijeme) u Jugoslaviji od 1918.-1941., te 1945.-1990. bio je nepodnošljiv za hrvatski narod.

Stoga se Supilovo naivno, sanjarsko i nerazborito izrečeno 1914. “Ili Jugoslavija ili ništa”, nakon više od stotinu godina iskustva življenja sa Srbijom u istoj državi slobodno može na temelju iskustva reći “Nikada više Jugoslavija, bolje ništa!”.

Sanjarenje, nerazboritost i nedostatak povijesne i političke perspektive političkih vođa hrvatskog naroda, koštao je hrvatski narod ogromne tragedije od čijih se posljedica nije oporavio do današnjeg dana, kako stvaranjem prve, tako osobito druge Jugoslavije. Najteže posljedice, ne samo u etničkom smislu, nego i političkom, kulturnom i društvenom smislu i značaju ima genocid nad Hrvatima poznat pod imenom Bleiburška tragedija, a koja u stvari označava masovne likvidacije, teror i progone Hrvata od 1945.-1948. godine. Premda jame i grobišta u kojima leže (ne)pronađene kosti desetina tisuća ubjenih Hrvata od Slovenije preko Hrvatske sve do Bosne i Hecegovine i danas svjedoče o toj možda najvećoj nacionalnoj tragediji Europe krajem i nakon II. svjetskog rata – politički kadrovi stasali u Jugoslaviji ili njihovi potomci pobrinuli se se i brinu se i danas, ne samo da nitko ne bude osuđen za ovaj zločin genocida, već da se i ta tema stvaranja Jugoslavije na krvi hrvatskog naroda (“Hrvati moraju umrijeti da bi Jugoslavija živjela”, rekao je Tito) jednostavno izbaci iz političke i medijske javnosti kao da se uopće nije niti dogodila.

Jugoslavija, ta umjetna tvorevina, u svojoj biti zločinačka i totalitarna u obje njene dijabolične forme, nošena na imperijalističkom i patološkom srbijanskom nacionalizmu, postala je kamen spoticanja hrvatskog naroda, te jasna opomena budućim generacijama da prošlost, sadašnjost i budućnost valja mudro i razborito promišljati, vodeći se prije svega interesima o sebi i svom narodu, nasuprot utopijskih ili idealističkih ideja u jugoslavenskom ili bilo kojem drugom nadnacionalnom obliku.

To je pravilo koje vrijedi za pojedinca, obitelj, a onda nužno i za jedan narod. Ne pobrine li se jedan narod sam za sebe, onda mu drugi kroje sudbinu, kao što su u obje Jugoslavije krojači sudbine hrvatskog naroda bili pažljivo disperzirani i raposređeni velikosrbi, vođeni i upravljani iz svog središta u Beogradu. Prevelika cijena je plaćena da bi to zastrašujuće iskustvo palo u zaborav ili čak bilo iscrtano ružičastim bojama, kako neki čak i danas pokušavaju činiti.