Legenda kaže da je Živi zid stranka koja je nastala iz ljubavi. Neki zlobni dobacit će iz ljubavi dvojice muškaraca prema istoj ženi, ali tko smo mi da sudimo? A još u početku nitko nije mogao znati o kakvoj se tu bajci radi, jer naša priča počinje od trenutka kada mladi Ivan Pernar s ruksakom na leđima posjećuje mladu Vladimiru Palfi da bi s njom podijelio dio vlastitog “genija”. Poslije ćemo vidjeti da je to bila ljubav na prvi pogled, ljubav iz koje se rodilo nešto veliko – rodio im se Sinčić, Ivan Sinčić, Ivan Vilibor Sinčić, piše Borislav Ristić za Večernji list, u kolumni koju djelomice prenosimo.
Naime, kada je ovo dvoje vizionara shvatilo da zajedno nemaju dovoljno onoga što očekuju od drugih, prije svega škole i formalnog obrazovanja, te da njihova narav nije baš uzorna, naša junakinja slijedila je svoje srce i izbor je pao na mirnog i introvertnog studenta FER-a, umjetničkog imena Vilibor. On je savršeno odgovarao opisu glumca koji bi prema scenariju trebao odigrati napisanu mu mesijansku ulogu spasitelja. Njegov karakter, naime, učinio im se idealnim za predsjedničkog kandidata.
Tako Ivan Sinčić u kratko vrijeme od običnog studenta FER-a preko predsjedničkog kandidata postaje predsjednik stranke. Jedino što mu je nevinom preostalo jest da se oženi onom koja željeznom rukom drži tri zida kuće, dok se iza četvrtog Ivan i Vilibor igraju politike. Priča dalje kaže kako je, kada su dobili dijete, jadni Ivan postao suvišan pa je deložiran. Ali ta nesreća nije dugo potrajala, jer se ubrzo skućio u Hrvatskom saboru.
Tu je do izražaja došla sva raskoš njegova cirkuskog talenta. I dok se on sve bolje zabavljao, ostatak oporbe našao se u problemu. Pored njega i njegovih vratolomija postali su nevidljivi. Vidljivost su mogli postići samo ako nadmaše Pernara u cirkusiranju, što nije lako, premda, kako smo mogli svjedočiti u više navrata, nije i nedostižno. Iz te pozicije onda je lakše razumjeti zašto se vlast bavi napadom na Zid. Shvatili su da je iza zida njihova nesposobnost manje vidljiva.
S druge strane, svaki je napad poslužio kao hrana Živom zidu, jer je napad na njih poput svađanja s trolovima na društvenim mrežama. Dok demagozi dociraju populistima, sami ispadaju budale i postaju njihovo pogonsko gorivo, jer ovi preko njihove demagogije postaju još vidljiviji. Ta vidljivost im pomaže da u svoje redove, poput kakvog kulta, regrutiraju nezadovoljnike koji politiku shvaćaju kao priliku da se nekoga uvrijedi i isprovocira njegova reakcija.
Živi je zid samo simptom bolesne politike koja četvrt stoljeća nije u sebi pronašla snage za provođenje reformi, već jedini smisao vidi u svojem pukom očuvanju na vlasti. Vlast za njih nije oruđe kojim se u društvu stvaraju uvjeti za bolje, već održavanje ovog lošeg status quo. A njegovo očuvanje nametnuto nam je od politike kao vrhovna vrijednost zato što je samo u njemu moguće da ovakvi budu na vrhu. Tako ispada da su lopovi i nesposobnjakovići, koji su vikend-obrazovanjem došli do diploma i pozicija, sada u strahu da će im jednako nesposobni oduzeti te pozicije.
Zato kod nas politički najbolje prolaze nova lica, o kojima se još ništa ne zna. Oni mali i pošteni koji nikada ne bi ukrali, a država puna poštenih dok ne dobiju priliku. Ne kaže uzalud ona stara narodna da “prilika čini lopova”. A Hrvatska se čini kao jedna velika prilika. Kolika prilika, najbolje je dočarao predsjednik stranke koji tuguje što ih Pernar napušta pa je spreman žrtvovati dio od milijun kuna koji je dobio iz proračuna da bi ovoga privolio na ostanak. Kaže, ako ostane, ispeći će mu prase.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
