Da bi se bolje razumjele okolnosti sukoba, donosimo izvadak iz djela djelu “Baštinici Habsburga” (London, svibanj 1932.) autora G. E. R. Gedyea, dugogodišnjeg dopisnika engleskog i američkog tiska iz srednje i jugoistočne Europe:
“Ponor između Srba i Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno, neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira, bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu”.
„Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da ja počnem i tim se svojim krvavim rukama ponosim“. Te riječi izgovorio je Grga Budislav Anđelinović na beogradskoj Skupštini održanoj 26. travnja 1921. godine. Ruke je okrvavio naredivši otvaranje vatre iz tri ‘Shwarzlose’ 8-milimetarska teška mitraljeza na nenaoružane prosvjednike protiv uspostave Jugoslavije na današnji dan, 5. prosinca 1918. godine. Taj dan ostat će zapamćen kao ‘krvavi četvrtak’ – ili, bolje reći, zaboravljen od Zagrepčana. Nema cvijeća na godišnjicu pokolja ispod spomen ploče postavljene na zgradi broj 11 na trgu, kakvog bi svakako bilo u Irskoj. Malo tko je od Hrvata ikada čuo za prosinačke žrtve.
Prve žrtve Jugoslavije – glavni trg glavnog grada Hrvata
Međutim, to su bile prve žrtve jugoslavenskog nacionalizma, odnosno, ‘borbe protiv hrvatskog fašizma’ koja traje do današnjih dana. One su podnesene na mjestu koje ima veliku simboliku: glavni trg glavnog grada Hrvata, vrlo blizu hrvatskog parlamenta i stolne crkve u Hrvata, te samo koji dan nakon što je stvorena – Jugoslavija. Nesretni početak nove države nagovijestio je sudbinu hrvatskog čovjeka u toj tamnici naroda.
U Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta. Zato su ujutro otišli u zagrebačke srednje škole, prekinuli nastavu, te gimnazijalce odveli na ulice, da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, uz proslavu ujedinjenja na Trgu bana Jelačića i misu u katedrali. Ta režimska proslava protekla je u grubom vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je tada izazvalo veliki bijes Zagrepčana, ionako ogorčenih time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda, dok bi se danas vjerojatno građani masovno pridružili vrijeđanju kamenjaraca i primitivaca – gotovo sto godina nasilja i propagande je učinilo svoje, no tada su Hrvati još imali jako mnogo nacionalnog ponosa.
Zagrepčani su u tom cirkusu vidjeli tuđe prste i plaćenike.
Hrvati ne žele biti građani drugog reda u Jugoslaviji – odgovor je pokolj!
Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima. Grga Anđelinović je, kažu, osobno pucao iz jednog od mitraljeza u građane. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto.
Radi toga krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, ali svatko tko bi javno što rekao bio bi isti čas bačen u zatvor. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika Hrvatska, kojemu je dr. Grga Anđelinović već 4. prosinca 1918. zabranio izlaženje.
Ono što je trebao biti miran prosvjed završilo je pokoljem. Prema prvim službenim izvješćima Grga Anđelinović osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba – sedam razoružanih domobrana i četvero građana – a ranili sedamnaest, no kasnije se počelo govoriti kako je ta brojka čak i veća te kako je u konačnici ubijeno čak oko stotinu ljudi.Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv Jugoslavije, bio je uhićen.
Pokolj u Zagrebu – najava budućih događanja
Ovo je bila tek najava svega što je Hrvate čekalo u Jugoslaviji. Kralj je proglašenjem diktature zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode Times od 11. veljače 1931. nazvao ‘europskim skandalom’ i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom Ligi za ljudska prava. Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.
Da bi se bolje razumjele okolnosti sukoba, donosimo izvadak iz djela djelu “Baštinici Habsburga” (London, svibanj 1932.) autora G. E. R. Gedyea, dugogodišnjeg dopisnika engleskog i američkog tiska iz srednje i jugoistočne Europe:
“Ponor između Srba i Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno, neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira, bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu”.
“Hrvatske zapadnjačke manire i kultura nisu im priskrbile poštovanje, nego prezir u novoj državi, te odbacivanje – Hrvat je gledan kao uškopljeni, degenerirani Srbin, za razliku od krepkog Srbina iz Kraljevine (Srbije).” (Str. 211, 212.)
Hrvati su nedvojbeno i jednodušno ukazivali da su nevjera, preziranje ljudskog života, ubojstvo kao način političke borbe, te korupcija glavne odrednice srpskog karakatera. Posljednjih stotinu godina srpske povijesti je neprispodobivo po događajima koji su u Zapadnoj Europi bili mogući samo u srednjem vijeku. S malobrojnim izuzecima, svi srbijanski knezovi i kraljevi bili su ili ubijeni ili zbačeni s prijestolja.
A ovo su imena i prezimena prvih hrvatskih žrtava ubijenih u Jugoslaviji: Ubijeni su:
Slavko Šćukanec,
Sent Martoni,
Miroslav Svoboda,
Viktor Kolombar,
Miloš Mrse,
Mato Gašparević,
Mijo Staničar,
Stjepan Jureša,
Josip Lupinski,
Ferdo Varšec,
Nikola Ivša,
Dragutin Kostelc,
Andro Martinko i
Antun Tašnar-Jurčić.
