Na današnji dan 1910. preminuo je u 24-oj godini života Janko Polić Kamov, hrvatski književnik sa Sušaka.
Kao šestogodišnjak čitao je Smičiklasa, s osam je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list Sokol te izvodio kućni teatar, a pisao je i pjesme o Majci Božjoj i samokresu u Harambašićevu stilu. Janko Polić Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne u kojem se hrvatska književnost napokon priključila europskoj. On ne pripada nijednoj od dviju dominantnih struja: artističkoj liniji, koja naglašava primat estetičkoga projekta ni s druge strane pristašama društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama.
Kamov stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti i u Europi i u Hrvatskoj. Njegov je slučaj jedan od najkontroverznijih u novijoj hrvatskoj književnosti. Dekadent, egocentrik, začudna i kontroverzna ličnost, prvi hrvatski „pjesnik asfalta“.
„Veliki duhovi prvo počinju prezirati sami sebe“ (Janko Polić Kamov).
