Najtužnija činjenica je da su u pokušaju očuvanja Jugoslavije, u vrijeme dok su Hrvati bili predani Srbima, dva vodeća političara Jugoslavije bili dvojica Hrvata: Ante Marković i Budimir Lončar. Ono što je Marković pokušao na ekonomskom planu uz pomoć Zapada, Lončar je radio na diplomatskom.
Budimir Lončar je kao veleposlanik Jugoslavije sudjelovao u tome da goloruki Hrvati u rujnu 1991. dobiju embargo na naoružanje UN-a u ratu protiv JNA i četnika. Nije bio malo broj Hrvata jugofila koju su dijelili mišljenje Ante Markovića i Budimira Lončara, dapače ovaj zadnji je bio kasnije i savjetnik dvojice predsjednika Hrvatske – Stjepana Mesića i Ive Josipovića.
Važan pomak prema međunarodnom priznanju Hrvatske postigao je njemački
ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher na sastanku ministara EZ-a u
Mastrichtu 9. prosinca 1991. godine, gdje je nezadovoljan oklijevanjem svojih kolega
najavio kako će Njemačka unilateralno priznati Sloveniju i Hrvatsku bez obzira na
odluke ostalih članica, iako su prema nekim informacijama protiv bile Grčka i
Francuska.
Hrvatsku je uskoro službeno priznao Island.
Nakon toga slijedi priznanje Vatikana na čijem je čelu bio najveća osoba 20. stoljeća sveti Ivan Pavao II., koji je gurao priznanje Hrvatske još od sredine 1991. godine. Za njima slijede druge europske države.
Jedna stvar koja se zaboravlja da je prvi čovjek Jugoslavije u to vrijeme bio Hrvat iz BiH Ante Marković koji je ostavku podnio tek pred Božić te godine, točnije dana 20. prosinca 1991. godine.
Od “pete kolone” u Hrvatskoj i njihovih pomagača u mainstream medijima odavno imamo pokušaje krivotvorenja novije hrvatske povijesti. Stoga, pokušajmo se prisjetiti kronologije događaja, odnosno podsjetimo se na događaje koji su doveli do rata i velikosrpske agresije. Jedan od važnih čimbenika bio je i nepopustljivi pokušaj Zapada da sačuva Jugoslaviju, osobito i po cijenu Hrvata i hrvatskih žrtava koji su još 1945. bili predani na nemilost komunistima i velikosrbima, a hrvatska i slovenska zemlja natapala se krvlju Hrvata.
Zapad je obećao Yu premijeru Anti Markoviću velike novce, bespovratne kredite, povlašteni položaj Jugoslavije ako uspije očuvati Jugoslaviju, miljenicu Britanaca i Francuza, skrojenu u I. i II. svjetskom ratu.
Yu-ikone Kusturica, Šerbedžija i Bregović – pravac Beograd!
Nakon što su JNA i velikosrpske trupe napali Hrvatsku i Sloveniju, Yutel je stalno ponavljao laži: mir, mir, nitko nije kriv. To je bila krilatica zatvaranje očiju i zamagljivanja problema. Markovića su tada podržavali i mnogi poznati iz jugoslavenskog šou-biznisa, kao Emir Kusturica, Rade Šerbedžija i Goran Bregović (Musliman, Srbin i Hrvat), “slobodni umjetnici”, članovi ili simpatizeri SKJ, koje je Bregoviću omogućilo da Bijelo dugme bude jedna vrsta režimske rock-grupe kojoj je Partija gledala kroz prste. Nakon što je pokušaj s Markovićem propao, Bregović će sa svojim prijateljem Kusturicom otići u Beograd i dalje ostati na strani jačega. To je učinio i Rade Šerbedžija koji je u Beogradu i snimio film o hrvatskoj tragediji u Vukovaru pod imenom „Dezerter“. Iako se danas tumači kao antiratni film, jasno je kako se tih godina fašističkog režima i neformalne diktature u Srbiji ni reklama za cipele nije mogla snimiti bez novca i volje Slobodana Miloševića.
Pogreška Zapada – želja za očuvanjem Jugoslavije dok Hrvati umiru goloruki
Upravo je velika pogreška Zapada i tada još male EU, bila, što su tada te tri godine 1989-1991. na čelu s Antom Markovićem predugo inzistirali na opstanku Jugoslavije, što su htjeli da svih 6 republika mora donijeti jednoglasnu odluku o razlazu jugoslavenskih republika, tj. da se i Srbi trebaju s time složiti. Dakle da se, bez pristanka i Srba, neće priznati nove države. Tako je Zapad pristao na to da ostali budu taoci Miloševića i Srba i time faktički samo ohrabrio Miloševića i Srbe. Jer je bilo jasno, da Srbi ne će pristati na mirni razlaz jugoslavenskih republika po postojećim republičkim granicama.
U Jugoslaviji, odnosno u Srbiji, nije bilo jednog takvog političara kakav je bio Jeljcin koji je dopustio miran razlaz u SSSR-u i ne dozvoljavanje vojne hunte što se dogodilo u Jugoslaviji gdje je vojska izmakla kontroli službenih vlasti. Upravo zbog toga, zato je jedino Zapad mogao spriječiti rat i velikosrpsku agresiju i omogućiti miran razlaz jugoslavenskih republika.
A Zapad se bavio obećanijma davanima yugo premijeru Anti Markoviću i upumpavanjem milijardi dinara u Jugoslaviju preko ‘Markovićeve ekonomije’ radi pacifikacije Jugoslavije. Naravno, to je bio i namjeran vjetar u leđa Srbima i Miloševiću da u pogodnom trenutku krenu tenkovima i noževima na hrvatska sela i ljude.
Zapad je mogao biti puno odlučniji već prije napada JNA na Sloveniju, ili najkasnije nakon toga, odnosno prije početka srpske agresije na Hrvatsku. Da je Zapad tada 1991. intervenirao i pokazao zube, mogao je spriječiti velikosrpsku agresiju i sve ono što se kasnije događalo. Onda ne bi morali činiti ono što su činili 1999. kada su bombardirali Srbiju.
Ali Zapad je i 1991. postupio kao 1945. godine – predao je Hrvate na klanje Srbima i komunistima u odorama JNA. Sudbinu djedova i očeva sada su doživjeli sinovi i unuci uz ponovni Amen Zapada.
Godine 1991. bi bilo dovoljno da je Zapad odmah priznao Sloveniju i Hrvatsku i volju dvaju naroda izraženu na referndumu, te da je nakon toga NATO bio stacionirao trupe u Jadranskom moru i ozbiljno zaprijetio Miloševiću.
Međutim tada nije bilo ni snage ni odlučnosti ni volje ni političke procjene (slučajno?), a u EU je bilo prosrpskog lobizma od strane Londona i Pariza. Taj lobizam je trajao i kasnije cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH, i taj lobizam je sprječavao svaku oštriju mjeru protiv Srba, i u Vukovaru, i u Dubrovniku, i u Sarajevu, i Srebrenici, i Bihaću….
Ante Marković i Budimir Lončar – dvojice Hrvata na čelu Jugoslavije dok JNA i četnici vrše pokolje Hrvata
Bivši njemački ministar za vanjske poslove, Joschka Fischer je priznao, 2000. godine, dok su još trajali napadi NATO-a na Srbiju, da je Europa pogriješila, što je cijelih deset godina dopustila Miloševiću osvajanja i ubijanja i da je Europa davno prije trebala reagirati i spriječiti ga.
Tuđman i HDZ došli su 1990. na vlast, kao logičan odgovor na višegodišnje velikosrpsko divljanje i ponižavanje Hrvata, kao odgovor na “hrvatsku šutnju” Šuvara i Račana, koji se nisu smjeli, ili nisu željeli, suprotstaviti Miloševiću. Pobjeda HDZ bila je izraz volje hrvatskog naroda, da jednom za svagda želi prekinuti sa Srbima i izići iz Jugoslavije i ostvariti svoj gotovo tisućugodišnji san, o vlastitoj državi.
A najtužnija činjenica je da je u pokušaju očuvanja Jugoslavije jednu od najvećih uloga imala dvojica Hrvata: Ante Marković i Budimir Lončar. Ono što je Marković pokušao na ekonomskom planu uz pomoć Zapada, Lončar je radio na diplomatskom. Opće je poznato kako je on jedan od ljudi zaslužnih što je krvareća i razapeta Hrvatska dobila embargo na oružje u nepravednom ratu pušaka i pištolja protiv tenkova i aviona. Za to je Lončar, kao što smo rekli kasnije nagrađen najvišim društvenim pozicijama u državi Hrvatskoj i danas uživa u “zasluženoj” mirovini. A DORH i organi vlasti se nikada nisu pozabavili njegovim, i ne samo njegovim, djelovanjem koje je nanijelo velike štete mladoj hrvatskoj državi i koštalo Hrvate strašne tragedije i nesreće.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
