9. siječnja 1994 Buhine kuće – zločin Armije BiH i posljednji pokušaj presijecanja Lašvanske doline

Foto: Thinkstock

Muslimanski ratni planeri su u siječnju 1993. mučki i iznenada napali položaje HVO-a kod Uskoplja/Gornjeg Vakufa a onda i putni pravac Busovača – Kiseljak kada su kod Kaćuna odsjekli postrojbe HVO-a u dvije enklave sa ciljem da umanje njihovu obrambenu sposobnost a onda ih i konačno poraze.

Bilo je to neposredno nakon objave Vance-Owenovog sporazuma o miru u BiH koji je 4. siječnja 1993. potpisan u Ženevi.

Sljedeći će pokušaj biti u Ahmićima 16. travnja 1993. kada će HVO osujetiti planove ABiH da presječe prometnicu Vitez – Busovača i tako Hrvate smjesti u džepove iz kojih se neće moći dugo opirati.

U hrvatsko-muslimanskom ratu 9. siječanj 1994. godine spada u najkrvavije i najteže u obrani 316 dana opkoljenog i potpuno blokiranog Viteza i Lašvanske doline. Taj dan spada u najteže u obrani 60 tisuća Hrvata Lašvanske doline jer je upadom u Buhine kuće presječena komunikacija, žila kucavica, Vitez – Busovača. Krajnji cilj muslimanske vojske bio je spojiti se sa svojim snagama u Vraniskoj, udaljenoj manje od tisuću metara i tako Lašvansku dolinu presječe na dva dijela i potpuno ugroziti i onako tešku obranu hrvatskog puka na tom području. Da bi u tome i uspjeli, istovremeno su na još nekoliko mjesta napali crte obrane Viteza i Lašvanske doline, a posebno žestok napad bio je s južne strane općine Vitez, od naselja Sofa. Zauzimanjem Sofe muslimanskoj bi vojsci bio potpuno otvoren put ka središtu grada Viteza. Na području Sofe višesatno se vodila žestoka borba, a zaustavljanje neprijatelja, odigralo se samo na 500-600 metara od središta grada.

Postrojbe Armije BiH su u svome napadu na hrvatsko selo Šantići, zaselak Buhine Kuće, 9. siječnja 1994. godine, opet počinile stravičan ratni zločin. O tome zločinu iskaze su dale dvije Hrvatice, prva rođena 1932. a druga 1981. godine. Evo iskaza prve svjedokinje:

“U nedjelju ujutro, 9. siječnja 1994., čula sam govor i izišla sam u hodnik. Kod vanjskih vrata provirim i vidim pripadnika Armije BiH na cesti. Odmah se vratim da se obučem. Kad sam se obukla, uzmem kaput, provirim kroz prozor, oni svraćaju u dvorište. Dok sam se oblačila, bacili su mi bombu. Deka mi je bila u torbi na vratima i iza toga sam se sklonila. Tada sam izletila van, uvukla sam se u trap za krumpir i čekala. Oni su došli do trapa gdje sam se sakrila. Čula sam plač žena i djece. Jedan viče: ‘Nemojte tući žene i djecu!’, a drugi ‘Ubijte, ustašku im majku j…!’, ‘Allahu egber!’ Onda su se posakrivali iza drva i ne znam nakon koliko vremena krenula sam prema UNPROFOR-u. Tad sam došla do jedne grupe, tu sam našla dvije žene i dvoje male djece. Jednoj je ime Nevenka, a oni su izbjeglice iz Zenice. Jedan u grupi kojoj sam pristupila bio je ranjen. Tek iz trećeg pokušaja UNPROFOR nas je prevezao do Viteza i tu nas ostavio.

Dok sam bila u rovu i čula plač žena i djece, znam da su ubijene Ankica Grabovac, stara oko 30 godina i Ankica Vidović iste dobi. Ranjena djeca su Marijana i Brano. Marijana Vidović kći Ankice, stara oko 12 godina (bila je ranjena) i Brano njen brat, star oko sedam godina, poslani su od muslimanske vojske prema cesti, ne pruživši im ni prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do Šafradina, jedno 300 do 500 metara. Naši su ih odvezli u Split u bolnicu.

Bilo je jutro, pet sati, magla kao tijesto gusta.

Zarobili su u tom času 13 žena i jedno dijete. Bose i u spavaćicama, odvezene su u Zenicu.

Za Dragicu Petrović, inače duševnu bolesnicu, vrlo lijepu, staru 26 ili 27 godina, nisu dozvolili majci i sestri da je povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana tukli ciglom u glavu, a potom i ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana, a za tijela Ankice Vidović i Ankice Grabovac još uvijek se ne zna gdje su.“

HVO je kasnije u pažljivo organiziranom protunapadu vratio strateški važne Buhine kuće.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/kamenjar.com

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.