Samo u Pljevlju Đurišićevi četnici su ubili 13 beba starih mjesec dana života, a četvrtina od 1370 ubijenih civila bila su djeca do pet godina starosti. To je 350 ubijene vrtićke djece u jednom malom gradiću koji ima tek 20.000 stanovnika.
Tko danas diže spomenike četnicima kao što je bio Pavle Đurišić? Tko je Hrvatima tajio i taji do danas organizirani i genocidni karakter četničkog pokreta? U članku ćemo pročitati što se događalo i u bitci na Sutjesci, zašto je pokrenuta baš nakon ovih pokolja, što se do sada prešutno skrivalo od javnosti…
Pavle Đurišić (Podgorica, 9. srpnja 1909. – ubijen u logoru Jasenovac nakon zarobljavanja na Lijevča Polju, travanj 1945.), četnički vojvoda i jedan od glavnih zapovjednika vojske izbjegličke Vlade Jugoslavije u Londonu pod imenom JVO (Jugoslavenska vojska u otadžbini) na čijem je čelu bio ministar obrane Jugolslavije i izbjegličke vlade u Londonu i general Draža Mihajlović.
Da, Draža Mihajlović nije bio divljak koji se skriva po planinama, već ministar obrane jugoslavenske vlade u Londonu, u kojoj su sjedili i Hrvati.
Pavle Đurišić – jedan od najvećih zločinaca Drugog svjetskog rata u Europi
U jednom od najvećih četničkih pokolja pod Đurišićevim vodstvom 1943. na istoku NDH (Čajniče, Foča) i Sandžaku (Bijelo Polje, Pljevlja) ubijeno je gotovo 8000 civila, većinom žena, djece i staraca.
Đurišić je direktno je odgovoran za genocid nad Muslimanima i malobrojnim katolicima u istočnom dijelu NDH i Sandžaku, jedan je od glavnih provoditelja zlokobnog projekata Homogena Srbija – uništenja hrvatskog i muslimanskog puka na zacrtanom teritoriju.
Do travanjskog rata 1941. bio je aktivni časnik jugoslavenske vojske. U srpnju 1941. bio je jedan od organizatora ustanka u Crnoj Gori protiv Talijana. Tijekom rata, s kulminacijom 1943. godine, četničke postrojbe pod njegovim zapovjedništvom vršile su pokolje u NDH i Sandžaku. Jedan od najranijih događaja bio je niz pokolja Muslimana u jugoistočnoj Bosni u prosincu 1941. i siječnju 1942., osobito na području Foče, gdje je ubijeno preko 5.000 ljudi. Još neke provale četničkog terora nad Muslimanima Foče zbile su se u kolovozu 1942. godine Najgori se teror prema Muslimanima odvijao u Sandžaku i jugoistočnoj Bosni u siječnju i veljači 1943. godine. Akcije etničkog čišćenja i masovnih ubijanja, s jasnim obilježjima genocida, provedene su najprije u Bijelom Polju, pa u Čajničama, nakon toga u Foči i na kraju u Pljevlji i Prijepolju.
Četničke jedinice Pavla Đurišića operirale su na području NDH i Sandžaka koji je danas podijeljen između Crne Gore (Pljevlja, Bijelo Polje) i Srbije (Prijepolje, Novi Pazar).
Ubijeno je na tisuće civila Muslimana, te veći broj katolika koji je živio u Foči u župi Presvetog Srca Isusova, Čajniču, gdje i danas postoji katolička crkva svetog Benedikta, Rudu, gdje je i danas župa Svetog Martina, Prijepolju, gdje je i danas katolička crkva Svetog Ćirila i Metoda.
Srbi u Crnoj Gori postavili temelje za spomenik Pavla Đurišića – Vlada ne da!
Zanimljivo je da je danas među Srbima sa sjevera Crne Gore postoji vrlo snažna ideja podizanja spomenika ovom krvniku i ratnom zločincu. Ideja o podizanju spomenika Pavlu Đurišiću stara je 15 godina. Tada je na u Gornjem Zaostru postavljen postament koji je ubrzo srušen, a slično je prošao i relativno nedavno uklonjeni spomenik Puniši Račiću (ubojica Stjepana Radića i HSS-ovaca u Beogradu) u Andrijevici.
U posljednje vrijeme velikosrpska aktivnost je i na taj način pojačana, pokušajima podizanja spomenika notornim zločincima i rehabilitacijom četničkog pokreta. Osobito je veliksorpsku aktivnost u Crnoj Gori pojačala Srpska Pravoslavna Crkva na čelu s mitropolitom Amfilohijem koji je rekao da je “danas položaj Srba u Crnoj Gori teži nego u NDH”.
A zna se mišljenje o NDH kao praiskonskom i arhetipskom zlu od kojeg je sve počelo i sve dolazi, pa ta izjava svećenika SPC-a u rangu biskupa zapravo znači čisti govor mržnje i ponovno poticanje na sukobe, etničke namjere i ideje da Crna Gora izgubi državnost i postane dio Srbije.
Patogeni karkater četničkog pokreta i Srpske Pravoslavne Crkve postao je neosporan.
Srbi u Crnoj Gori traže podizanje spomenika ubojici male djece:
Što se tiče granica Srbije koje je zagovarao Pavle Đurišić, to je granica “Homogene Srbije” na sjeverozapadu i trebala je biti otprilike tamo gdje ju je kasnije i povukao jedan drugi četnički vojvoda, Vojislav Šešelj, na liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica. Sam naziv “Homogena Srbija” sugerira kakva je ta Srbija trebala biti – etnički očišćena od svih drugih naroda!
Stevan Moljević, savjetnik Draže Mihajlovića, često se susretao s Pavlom Đurišićem, i tamo je bio u vrijeme četničkog ustanka u ljeto 1941. godine u Beranama, kao i u istočnoj Hercegovini u vrijeme tamošnjih ustanaka. Kretao se uglavnom na tromeđi teritorija NDH, Crne Gore i Srbije gdje je bilo srce četništva. On je jedan od najvećih propagatora etničkog čišćenja kao sredstva genocida u 20. stoljeću, pošto se u povijesti stvari ne događaju slučajno, pa je tako ideja o etničkom čišćenju u praksi ponovno dobila zamaha devedesetih godina 20. stoljeća u ratu u Hrvatskoj i BiH, gdje su četnici napravili najveće zločine poput Srebrenice i Vukovara.
Veliki četnički pokolji u NDH i Sandžaku bili su – genocid
Pokolj beba i male djece u kotarima Pljevalja i Bijelog Polja na Sandžaku, te u kotarima Čajniča i Foče u NDH vjerojatno je najradikalniji oblik zla u novijoj povijesti ne samo tih prostora, već i Europe.
Četnička logika bila je jednostavna – ne mogu se boriti protiv jačeg, ali mogu protiv slabijeg „neprijatelja“ – djece, žena i staraca. Zato su “koristili” okupatora da se obračunaju sa ideološkim protivnicima i neželjenim stanovništvom – Hrvatima katolicima i muslimanima. General Draža Mihailović je postojanje brojnog muslimanskog stanovništva u pojasu prema Srbiji i Crnoj Gori (uz rijeku Drinu i Sandžak) doživljavao kao “osobito težak problem”. Namjeravao je da ga riješiti po prijedlogu Homogene Srbije – genocidom.
Godine 1943. Draža Mihailović je naredio crnogorskim četnicima pod vodstvom Pavla Đurišića da krenu ka Bosni, tj. NDH, preko Sandžaka, usput “čisteći” sve pred sobom.
Oko Bijelog Polja četnici su prošli 10. siječnja, nakon čega je Đurišić sa neskrivenim zadovoljstvom izvjestio Mihailovića da su potpuno uništili 33 muslimanska sela, ubili oko 400 muslimana „boraca“ (čitaj dječaka i muškaraca) i oko 1000 žena i djece. Četnički gubici su bili minimalni, jer se radilo o nenaoružanom stanovništvu.
Nakon Bijelog Polja, Mihailović nastavlja sa “projektom raščišćavanja Turske” u oblasti Pljevalja, Čajniča i Foče. U tu svrhu naređuje formiranje napadnih odreda, ukupne jačine 5.000 četnika.
Četnički napad je počeo 5. veljače ujutro, pod komandom Pavla Đurišića. Jugoslavenska vojska u otadžbini je naišla samo na seoske straže koje nisu pružale značajan otpor, jer u selima su ostale majke s djecom. Djeca su poubijana bez milosti, premda su izgledala kao i sva druga djeca, samo su imala druga imena. Četnici su danima neumorno klali.
General Mihailović je iz štaba kod Kolašina (Crna Gora) putem radio-veze pažljivo nadzirao operaciju. On 1. veljače depešom javlja majoru Baćoviću da je Đurišić krenuo ka Bosni “usput čisteći sve pred sobom” i oduševljeno zaključuje: “Naša akcija ima zamah čišćenja cijele Bosne.” Par dana kasnije, Mihailović 8. veljače javlja da “Turci skoro ne daju nikakav otpor”, a Talijani “mole i preklinju da se prestane”.
Kao i prilikom prethodnog pokolja u oblasti Bijelog Polja, Đurišić je i ovoga puta zadovoljno izvjesto vrhovnog zapovjednika Mihailovića:
Akcija u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protivu muslimana izvršena je.
Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti. Napad je počeo u određeno vreme. Svi komandanti i jedinice izvršili su dobijene zadatke na opšte zadovoljstvo.
Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena.
Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti.
Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesrećnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece.
Moral: kod naših jedinica bio je u svakom pogledu izvrstan i na veoma visokom stupnju. Herojski poduhvati svakog pojedinca i čitavih jedinica sa svojim starešinama su u svakoj situaciji dokazali vidnog izražaja i zaslužuju svaku pohvalu. Moral kod muslimana bio je takoreći srušen. Zavladala je epidemija straha od naših četnika, tako da su bili prosto izgubljeni.
Pokolj Muslimana o kojem počinioci tako sladostrasno izvješćuju, bio je najmasovniji četnički zločin tokom Drugog svjetskog rata. U ovoj operaciji uništenja ubijeno je više tisuća žitelja pljevaljskog, čajničkog i fočanskog kraja.
Struktura žrtava je ono što užasava.
Četnici ubijali novorođene bebe u kolijevci, malu djecu i to – bez milosti
Na osnovu dostupnog spiska žrtava kotara Pljevlja, vidimo da je samo u toj općini tada ubijeno 1370 ljudi, najviše male djece, a veliki broj djece bile su bebe starosti godinu dana, mjesec manje ili više.
Najmlađe žrtve su novorođenčad, bebe do mjesec dana života starosti, kojih je ubijeno 13.
Preko četvrtine svih ubijenih (oko 26 %) su dječica do četvrte godine života.
Više od polovice ukupnog broja žrtava (oko 53,5 %) su djeca ispod 14 godina.
Dio imena malih djece ubijenih 1943. u gradiću Pljevlju od četnika Pavle Đurišića:
- MUSIĆ M. BEGIJA, rođena 1943. (beba)
- ŠLJIVO M. HAJRIJA, rođena 1943. (beba)
- ŠLJUKA Š. EMA, rođena 1943. (beba)
- MOĆEVIĆ J. SIMBULA, rođena 1943. (beba)
- MOĆEVIĆ M. ĐUZIDA, rođena 1943. (beba)
- ČORBO L. LATIFA, rođena 1943. (beba)
- MUSIĆ S. HAJRO, rođen 1943. (beba)
- MAŠOVIĆ A. ELMASA, rođena 1943. (beba)
- KELEMIŠ J. RAŠID, rođen 1943. (beba)
- SIJAMIĆ R. ZUMRA, rođena 1943. (beba)
- MAŠOVIĆ DŽ. HAZBIJA, rođen 1943. (beba)
- ŠATARA M. NURA, rođena 1943. (beba)
- HEKALO M. MURADIF, rođen 1943. (beba)
- KUBUR M. HAMDO, rođen 1942. (starost godinu dana)
- ŠLJUKA M. ZADA, rođena 1942. (starost godinu dana)
- PLAKALO R. NURA, rođena 1942. (starost godinu dana)
- SIJAMIĆ A. ZIZO, rođen 1942. (starost godinu dana)
- GEC P. RABIJA, rođena 1942. (starost godinu dana)
- PRLJAČA R. ADILA, rođena 1942. (starost godinu dana)
- MOĆEVIĆ A. ZLATIJA, rođena 1942. (starost godinu dana)
- DRKENDA DŽ. RASIM, rođen 1942. (starost godinu dana)
- KORORA R. SAFIJA, rođena 1942. (starost godinu dana)
- KLAPUH S. FATIMA, rođena 1942. (starost godinu dana)
- PUŠKA M. NAZA, rođena 1942. (starost godinu dana)
- KADRIĆ DŽ. MEVLA, rođena 1942. (starost godinu dana)
- KISELICA M. HAŠIM, rođen 1942. (starost godinu dana)
- KISELICA M. SABIT, rođen 1942. (starost godinu dana)
- PUCAR DŽ. HADŽIRA, rođena 1942. (starost godinu dana)
- HASOVIĆ A. JUSUF, rođen 1942. (starost godinu dana)
Te bebe su ubili četnici koji su danas rehabiltirani u Srbiji, zločinci kojima se podižu spomenici i imenuju ulice u Srbiji, i čak i u BiH gdje su ubijali (Višegrad, Bileća, Banja Luka…)
Iako je Mihailović zamislio da će četnici, prema nacrtu Stevana Moljevića Homogena Srbija, “čistiti” od Sandžaka preko istočne Bosne sve do Bihaća („naša akcija ima zamah čišćenja cijele Bosne“), uskoro dolazi do zastoja. Neposredna posljedica četničkog pokolja bilo je formiranje Handžar divizije 9. ožujka 1943. godine, jednako kao i vojne postrojbe I. stajaći djelatni zdrug (Crna Legija) 1941. čiju su većinu činili Muslimani iz Podrinja, koji su bili žrtve velikih četničkih pokolja uz rijeku Drinu.
Kako vojvoda Đurišić navodi u izvještaju: “Moral kod muslimana bio je takoreći srušen. Zavladala je epidemija straha od naših četnika, tako da su bili prosto izgubljeni.“ Nijemci su iskoristili raspoloženje muslimanskog stanovništva za formiranje SS divizije. Ubrzo je ova jedinica postala zloglasna po zločinima nad srpskim stanovništvom.
Što se događalo u bitki na Sutjesci?
Bitka na Sutjesci nije prvenstveno neki mitski događaj i titanski sukob isključivo partizana i Nijemaca.
Ona je bila inicirana i događajima kao što su ovi četnički pokolji koji su doveli gotovo do istrebljenja muslimana, koji su velikim dijelom bili pripadnici vojske NDH. Muslimani nisu imali značajnije oružane ustaničke skupine protiv Nijemaca, kao srpski četnici ili komunistički partizani. Ali u muslimanski narod se zbog tih pokolja koji su trajali već dvije godine od lipnja 1941. uvukla velika tjeskoba i nemir.
Njemačka komanda je 1. travnja 1043., nakon ovih četničkih pokolja, ocijenila da bi toleriranje “ubilačko-paljevinske” (mordbrennereien) prakse Dražinih i Đurišićevih četnika dovelo do gubljenja povjerenja Muslimana u Wehrmacht, i što je važnije do komplikacija odnosa sa Turskom, koja je bila politički zaštitnik tamošnjih muslimana.
Stoga, sredinom svibnja 1943., Nijemci pokreću operaciju Schwarz (Bitka na Sutjesci, Peta ofenziva) gdje su razoružali i pohapsili na tisuće Đurišićevih četnika i koljača (spominje se brojka od 20.000 zarobljenih četnika). U jugoslavenskoj historiografiji se ovo gotovo i nije spominjalo kao primarni motiv te vojno-napadne ofenzive Nijemaca, dok su partizanske postrojbe koje su bile skoncentrirane na istim prostorima istočne Bosne i Crne Gore, izvršile proboj kroz njemački obruč prema zapadnoj Bosni.
Naime, Nijemci su pretpostavljali da bi područje NDH, ili općenito područje bivše Jugoslavije, moglo biti jedno od mjesta pokušaja iskrcavanja saveznika, pa su se htjeli riješiti potencijalnih neprijateljskih postrojbi na tom teritoriju, bilo četničkih, bilo partizanskih.
Kasnije, tijekom 1944. dolazi i do intenzivnije suradnje četnika i Nijemaca, u vrijeme kada partizani postaju glavna vojna sila na koju se na području NDH oslanjaju saveznici, prvenstveno i politički i operativno SSSR (kroz cijeli rat) i Velika Britanija.
Ustaše ubile Pavla Đurišića u Jasenovcu nakon Lijevča Polja
Četnički vojvoda Pavle Đurišić, kao i mnogi drugi četničke vođe, poput Zaharije Ostojića, nisu dočekali kraj rata. Njih su u travnju 1945. godine zarobile na Lijevča Polju nakon što je vojska NDH uništila velike četničke snage.
Te četnike su ubile snage NDH u njihovom pokušaju da se domognu zapada.
Pavle Đurišić i druge četničke vojvode su ubijeni u logoru Jasenovac.
Neki četnički krvnici i ubojice djece su pobjegli i kasnije dobili visoke počasti u Srbiji. Kapetan Nikola Bojović, koji je zapovijedao napadom na selo Bukovicu na istom području pokolja 1943., u kojoj je ubijeno 574 žitelja, uglavnom majki i male djece, uspio je pobjeći. Umro je u 2004. godine u Londonu, u 97. godini života, a sahranjen u Beogradu, uz crkvene počasti. Pravoslavni mitropolit Amfilohije je nad njegovim odrom citirao Evanđelje i poručio okupljenima da je kapetan Nikola Bojović bio „vitez duha, obraza i vjere“.
Danas se takvom monstrumu i zločincu želi podignut spomenik.
Pavle Đurišić je bio čovjek koji se nije proslavio u vojnim bitkama, već se „proslavio“ ubijanjem dojenčadi i djece.
Dobro je znati da se takvi ljudi slave danas u Srbiji kao heroji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
