Njemačka spisateljica, glumica i kazališna redateljica hrvatskoga podrijetla Adriana Altaras u svojim se romanima bavi osjetljivim pitanjima židovskog identiteta kojima, kako je rekla u razgovoru za Hinu, pristupa uz dosta autoironije i humora, nastojeći pronaći ravnotežu između tradicije, sjećanja i vlastite suvremenosti.
“Ja pripadam takozvanoj ‘drugoj generaciji’ Židova. Ono što me najviše zaokuplja je pitanje: Kako se nastavljamo suočavati s traumama naših roditelja? Imamo li svi jednu zajedničku, istu traumu? I: Imaju li svi tu traumu, budući da je (Drugi svjetski) rat zahvatio čitavu Europu?”, kazala je Altaras.
Preživjeli umiru; nove generacije moraju pronaći vlastite pozicije između tradicije, sjećanja i suvremenog života, smatra. “Tu je i pitanje promjenjivosti sjećanja: Je li bolje namjerno se sjećati i da li se to onda može smatrati stvarnim sjećanjem, budući da je svjesno? Sva se ta pitanja moraju postavljati uz dozu humora, jer bi čovjek inače odmah poludio”, dodala je.
Altaras je rođena 1960. u Zagrebu u židovskoj partizanskoj obitelji, koja je kad je autorica imala četiri godine zbog političkih progona bila prisiljena napustiti Titovu Jugoslaviju i emigrirati prvo u Italiju, a potom u Njemačku. Obitelj i danas vodi bitku za povrat imovine koja joj je tada oduzeta, iako im je država priznala vlasništvo i unatoč postojanju međudržavnih sporazuma između Njemačke i Hrvatske o povratu oduzete imovine.
Hrvatskim je čitateljima poznata po autobiografskom romanu “Titove naočale: povijest moje naporne obitelji” (2011.), priči o njezinu ocu partizanu i ratnome heroju. Roman je u Njemačkoj postigao ogroman uspjeh te bio prodan u stotinama tisuća primjeraka. Prema romanu je 2014. snimljen i dokumentarni film u režiji Regine Schilling.
Na hrvatskome je objavljen u izdanju nakladnika Mozaik knjiga, te u prijevodu Branke Grubić, koja potpisuje i prijevod njezine najnovije knjige “Dojča: ispovijest jedne židovske majke” (2014.), također objavljene u izdanju Mozaika knjiga.
Altaras će u rujnu boraviti u Hrvatskoj, gdje će o svojem književnom stvaralaštvu i umjetničkim interesima govoriti kao gošća Festivala svjetske književnosti (FSK), koji se u organizaciji nakladnika Frakture od 4. do 11. rujna održava u Zagrebu, te od 5. do 14. rujna u Splitu.
Obitelj zbog političkih progona pobjegla iz Titove Jugoslavije
U svojem prvijencu “Titove naočale” Altaras piše o roditeljima koji su preživjeli logore i rat u partizanima, da bi iz Titove Jugoslavije morali pobjeći zbog političkih progona.
“To je jedna vrlo ‘europska’ priča. Željela sam da na neki način ta priča ostane sačuvana. Knjiga mi se učinila kao dobar način”, kazala je autorica, koju kritika hvali kao autoricu snažne autoironije i humora.
“Sve moje priče odavno čekaju da budu ispričane; budući da pišem jako brzo, vrlo suhim tonom, nekako u tom procesu to što pričam postaje zabavno. Ali i moj je život zabavan, iscrpljujuć, ali i zabavan. Zato ga i zapisujem”, dodala je.
I njezin je drugi roman “Dojča” autobiografski, no u njemu se ne bavi obiteljskom poviješću već sadašnjošću svoje suvremene njemačke obitelji, pišući o sebi, svojem suprugu Nijemcu, skladatelju klasične glazbe, te sinovima u pubertetu. Knjiga je najavljena kao očaravajući portret židovsko-njemačke sadašnjosti prepun tragikomičnih priča o sukobima identiteta i vjere.
Središnji sukob u knjizi je odnos oca Nijemca, katolika, i sina Davida, koji se u svojoj pubertetskoj potrazi za identitetom smatra stopostotnim Židovom. Naslov se odnosi na pobunu sina protiv oca, kojega redovito posprdno naziva “Hej, Dojča!”.
Ideju o knjizi Altaras je, kako je otkrila, dobila inspirirana vlastitom obitelji i odnosima unutar nje, koji odražavaju šire društvene odnose Židova i Nijemaca u suvremenoj Njemačkoj. “Pomislila sam da je struktura odnosa unutar naše male obitelji vjerojatno ista ona koja vrijedi na široj, društvenoj razini. No, naš se obiteljski ‘dojča’ emancipirao – nisam sigurna vrijedi li to za sve Nijemce”, napomenula je.
“Zanimalo me također kako se djeca nose s ‘našom pričom’; moramo li mi Židovi i dalje iskorištavati sram Nijemaca kako bismo se slagali, ili je došao trenutak za promjene? Također, koja je uloga nežidova u toj igri?”, dodala je autorica koja ističe kako nastoji pisati “i politički korektno i politički nekorektno”.
“Do sad se pokazalo da se knjiga sviđa i Židovima i onima koji to nisu, da se podjednako i jedni i drugi smiju čitajući je. Možda nam je svima baš takva knjiga i bila potrebna”, kazala je.
Svestrana umjetnica
Altaras u Hrvatsku dolazi kako bi govorila o svojoj književnosti, no ona je istaknuta glumica i redateljica, dobitnica Srebrnog medvjeda za glumu na Berlinskom filmskom festivalu.
Glumu je studirala u Berlinu i New Yorku i od 1983. godine glumi u mnogim filmovima za kino i televiziju. Njezin je filmski debut bila uloga male židovke Erne u filmu “Nikoletina Bursać” Branka Bauera iz 1964.; međunarodnu popularnost donijela joj je 2010. njezina scenska interpretacija zbirke intervjua o seksualnim iskustvima žena “Vaginini monolozi” američke autorice Eve Ensler.
“U meni se susreću židovski i njemački identitet; rekla bih da je oko 50 posto mojeg rada vrlo židovsko – moje su knjige vrlo osobne i u njima je stoga jako puno ‘židovskoga’. Druga se polovica odnosi na sve ono što radim dok se ‘odmaram’ od svojega židovstva, na režiranje opera i glumu”, kazala je Altaras, koja podjednako uživa u pisanju kao i u glumi i režiji.
Od 1990. redovito postavlja predstave u njemačkim kazališnim i opernim kućama. Surađivala je sa Shoah fondacijom Stevena Spielberga, a 2002. postala je umjetnička ravnateljica Židovskih dana kulture u Berlinu. Trenutno postavlja operu Jaquesa Offenbacha čija će premijera biti ove jeseni, te radi na knjizi kratkih priča koja bi trebala biti objavljena idućeg proljeća.
Autorica će na FSK-u sudjelovati u novom festivalskom programu “Dvostruki portret”, u sklopu kojega će u petak 9. rujna u zagrebačkom Kinu Europi razgovarati s hrvatskom književnicom Julijanom Matanović, dok će u Splitu gostovati u srijedu 14. rujna u Gradskoj knjižnici Marka Marulića.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
