Andrijanić o Balaševiću i pristajanju na igru prešućivanja zla

andrijanić
Foto: fah, Facebook/Goran Andrijanić Fotomontaža: narod.hr

Goran Andrijanić, novinar niza hrvatskih i poljskih medija komentirao je smrt glazbenika Đorđa Balaševića i jugoslavenski fenomen kojega je on predstavljao.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Janez Janša je svojedobno rekao kako je genocid u Srebrenici bio, na određeni način, posljedica nasljeđa doktrine JNA koja se sastojala u tome da neprijatelja treba fizički uništiti. Organizirani i koordinirani komunistički zločini nakon uspostave Jugoslavije bili su izraz te doktrine koja se potom nastavila učvršćivati u „narodnoj armiji“. Nasljeđe masovnih grobnica obilježilo je tu vojnu formaciju, ali i samo jugoslavensko društvo, a pipci krivnje toliko su duboki i sveobuhvatni da niti danas o tim zločinima ne možemo progovoriti otvoreno, nego ih se i dalje zataškava. I tako je u svim državama bivše Jugoslavije, što je jako simptomatično.

Svatko tko je živio u tom i takvom društvu i svatko tko ne želi danas, nakon svega, pristati na to prešućivanje zločina, dobro zna da su pjesme poput „Računajte na nas“ ili „Triput sam video Tita“ bile izraz toga mentaliteta koji
je, u blažem obliku, pristajao na igru prešućivanja zla, ili u težem istu glorificirao. Kao što je to Balašević radio.
To je taj mentalitet koji je, što je Janša dobro primijetio, suodgovoran za eksploziju nasilja koja se dogodila u ratovima za neovisnost početkom 1990-ih. Za Vukovar, Srebrenicu, Sarajevo i slične tragedije. Tko ne vidi tu težinu titoizma koja je doprinijela nasilju, ne vidi ništa.

I u tome smislu u pravu su i Janša, a i bosanskohercegovački glumac Davor Janjić koji je svojedobno, i mislim niti manje niti više nego u razgovoru za Feral, rekao kako je za njega Balašević, odnosno senzibilitet koji je simbolizirao, dio problema koji je doveo do krvavog rata. Jako hrabra i istinita izjava.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Taj je senzibilitet, dakle, bio dio problema, a ne dio rješenja, i njemu je Balašević ostao vjeran u najburnijim godinama, a niti nakon njih se nije distancirao otvoreno od njega, vjerojatno iskreno smatrajući kako nema razloga za to.

Isti je to senzibilitet, trebamo ga ipak pobliže definirati, koji je nakon pada Vukovara i pokolja koji se tamo dogodio, u mirnome licu katoličke redovnice koju su srpske formacije uhitile u vukovarskoj bolnici, nakon što je mjesecima liječila tamo ranjene branitelje grada, (odnosno, iz perspektive toga senzibiliteta, „ustaše“) uspio vidjeti krivnju za raspad „najdraže države“. Nemojmo se zavaravati, to je duboko antikršćanski senzibilitet koji je u Crkvi (i katoličkoj i pravoslavnoj) vidio paradigmu državnog neprijatelja, izvor svega lošega. I taj senzibilitet, u nekom drugom obliku, živi i danas. Ako je o Hrvatskoj riječ, to vam je onaj senzibilitet koji tu piše hvalospjevne knjige o komunističkim apartčicima, a bl. Alojziju Stepincu prigovara kako nije „učinio dovoljno“. Jer spašavanje života tisuća Židova, Srba, komunista i ostalih ne znači ništa ako nisi pristao na igru prešućivanja zla.

Pišem o svemu ovome jer jednostavno ne želim pristati na ideju da je kolektivno sjećanje Hrvata baš toliko izmanipulirano, toliko lobotomizirano da nas se stvarno može voditi kao ovce po tim livadama postkomunističke kulture.
Iako Balaševića doista nikada nisam slušao, poštujem emocije svakog njegovog fana, jer znam što znači kada ti neka pjesma dodirne srce i ohrabri ga. To je pitanje estetike, ukusa, i o tome se ne da raspravljati, iako imam mišljenje o tome.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ali, ono o čemu se svakako da raspravljati jest pokušaj da se ova krivnja o kojoj sam govorio potpuno izbriše iz našeg kulturnog i povijesnog sjećanja. Kao što je jedan kritičar napisao, Balašević je bio i ostao jugoslavenski fenomen. On je bio, kako su ga ovdje u Poljskoj opisali, „jugoslavenski bard“. I to je ostao do smrti. I toga bi trebali biti svi zajedno svjesni.

I to ne znači da svatko od nas koji je u Balaševićevoj glazbi osjetio dobro i ljepotu i time se obogatio, treba odustati od toga. Ne. To samo znači da ovu smrt i ovo stvaralaštvo trebamo percipirati kao samosvjesna i ponosna kultura, na način koji uključuje i naše dostojanstvo i sve ono dobro što se događa oko nas.

Jer, u biti, izbor koji stoji pred svakim od nas isti je kao i onaj koji smo kao ljudi imali u bivšoj nam državi. Ili ćemo jasno progovoriti o zlu, ili ćemo ga prešutjeti i pretvarati se da ga nema, ili ćemo ga glorificirati. Ovo potonje događa se i danas o čemu svjedoči i ovaj detalj s društvenih mreža”, objavio je Andrijanić.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.