Na temelju jednog izoliranog slučaja raspravlja se o vezama i poznanstvima u zdravstvu i isti stavljamo na pijedestal navodnog društvenog problema! Zaboravljamo na potpuni fijasko EU komisije i Ursule von der Leyen, kojoj je naša Vlada poklonila povjerenje u pregovorima o količinama i isporuci cjepiva, piše sveučilišni profesor dr. sc. Zlatko Miliša, pedagog, sociolog i društveni kroničar za Narod.hr.
Kritizeri će uvijek naći razlog za kritiziranje drugih. Na primjer, oni koji su bili skeptični prema cjepivu i govorili da će se cijepiti nakon što vide da su se članovi Vlade cijepili, a kada su se isti cijepili onda su negodovali zašto se na njih trošilo cjepivo. Ranije su prof. dr. A. Markotić sugerirali da bude vjerodostojna te (prvo) cijepi sebe i svoju mamu, a kada je to napravila sada (im) ni to ne valja.
Razgovaramo o vezama i poznanstvima u zdravstvu, kao da smo ih tek sad otkrili te izolirani slučaj stavljamo na pijedestal navodnog društvenog problema! Nevenka Nekić u svojoj zadnjoj kolumni konstatira: “Umjesto da je cijepila majku odmah po pronalasku cjepiva dr. Markotić je to učinila puno kasnije. Iako je njena majka izloženija zarazi poradi posla dr. Markotić, a žive u zajedničkom domaćinstvu, što znači da dr. Markotić njeguje majku, ona je to učinila sada. Gle opačine! Tko je ona da dobije cjepivo nakon tisuća koje su dobile ispred nje!? Poštovana dr. Markotić, glavu gore! Ne samo da ste samozatajni, obrazovani i čestiti, nego zaista predstavljate onaj bolji dio svoga hrvatskoga naroda.”
Vladi RH odgovara “slučaj” dr. Markotić, jer se drugi, pravi problemi stavljaju “pod tepih”. Ovo ću u nastavku teksta argumentirati.
Da je postojao jasan i transparentan protokol cijepljenja i da su obiteljski liječnici imali ingerencije procijeniti koji su njihovi pacijenti najrizičniji ne bi sad bilo pitanja vezanih uz majku prof. Markotić, s kojom ona živi. Po mom skromnom sudu odmah nakon zdravstvenih djelatnika koji rade s COVID-19 bolesnicima su trebali biti cijepljeni članovi njihovih obitelji s kojima zajedno žive.
Pravi problemi guraju se pod tepih
Smatram da postoje puno važnija pitanja o kojima trebamo raspravljati: Zašto Vlada Hrvatske nije slijedila primjere Mađarske i Češke, koji će uskoro primiti i kinesko, a ne samo rusko cjepivo? Zaboravlja se na odgovornost EU birokrata koji su glavni krivci za sporost u dinamici cijepljenja građana! Zaboravljamo na potpuni fijasko Ursule von der Leyen, kojoj je i naša Vlada poklonila povjerenje u pregovorima o količinama i isporuci cjepiva. Iako su EU birokrati imali rezerve prema cjepivima iz Kine i Rusije samo su te dvije države profitirale. Prvi se mađarski premijer Viktor Orban okrenuo ruskom cjepivu i tako prvi predvidio poraz Europske komisije.
I Vladi RH odgovara “slučaj” dr. Markotić i ostalih za koje se iznosi da su cijepljeni preko veze, jer se drugi, pravi problemi stavljaju “pod tepih”.
Odgovara im i gotovo svakodnevno javljanje nekih stručnjaka koji se često sukobljavaju s kolegama. Pisao sam o nekima. Jedan od njih je prof. dr. sc. Ivica Đikić koji je 2017. godine prekinuo svoj znanstveni angažman u Hrvatskoj nakon neslaganja s Plenkovićem vezano uz “slučaj” bivšeg ministra Pave Barišića i optužbi vezanih uz plagiranje. Nije se nikada ispričao kada je dokazano (u Njemačkoj) da ex ministar Barišić nije plagijator! Đikić koji živi i radi u Frankfurtu redovito kritizira svoje kolege u Hrvatskoj, Stožer RH i njegove mjere, a u sukobu je s ministrom zdravstva Vilijem Berošom, Miroslavom Radmanom. Slično Đikiću i prof. dr. sc. Gordan Lauc, poduzetnik i član Znanstvenog savjeta Vlade (gotovo) svakodnevno (kao) “iz paštete” izlazi sa svojim komentarima na različitim portalima, tiskovinama i sl. Samoreklamiranje im je važnije od svega! Koliki je nivo njegovog sebeljublja dovoljno govori činjenica kako je Lauc angažirao press clipping agenciju koja će tražiti objave koje ga kritiziraju i dao ovlaštenje odvjetnicima da podnose kaznene prijave za ono što on smatra uvredom!
No, to je samo kap u moru primjera širenja nesnošljivosti među stručnjacima u odnosu na paradigmatični primjer širenja kolektivne paranoje… Naime, moj pokojni prijatelj, psihijatar Vlado Jukić je prije svih uočio posljedice širenja od osobnog snalaženja, sumnjičavosti do kolektivne paranoje: “Polovica građana Hrvatske sumnja u onu drugu polovicu. Stvara se kolektivni opći osjećaj sumnjičavosti. Iz svega je niknuo veliki osjećaj nepravde, društvo je poprimilo konture okruženja u kojemu nije važno jesi li radišan, hrabar, marljiv ili talentiran, nego se puno važnije – snaći.” Oni koji se i sami “snalaze” kritiziraju one druge zato jer se “snalaze”. Kritičari svega postojećega neprestano “sole pamet drugima”. Oni koji diskreditiraju druge nikada neće priznati da je problem (i) u njima.
Veza i poznanstva su stara stvar koja i danas funkcionira
Iz socrealizma je naslijeđen sustav zapošljavanja “preko veze”, što je bilo i za očekivati jer nismo proveli lustraciju čija je logička posljedica: isti ljudi isti sustav! Podijeljenost na privatni (individualni) i javni (konformistički) život ili socrealističku mantru “snalažljivosti po svaku cijenu” utjecala je, nekad i danas, na društvenu pasivizaciju, gledanja samo na svoje probleme uz odbijanje rješavanja društvenih problema. Potonju konstataciju potvrđuju rezultati znanstvenih istraživanja…
Istraživanja u bivšoj Jugoslaviji pokazivala su da mladi percipiraju vlastitu budućnost drukčije od budućnosti društva. Tako su, primjerice, rezultati istraživanja na populaciji zagrebačkih studenata 1987. pokazali da njih 29,5% očekuje da će im budućnost biti gora od sadašnjosti, dok je goru budućnost društva predviđalo čak 76,7% ispitanika. Jedno drugo istraživanje, ovoga puta iz vremena postsocijalizma, koje sam provodio s kolegama V. Takšićem i A. Rakom na uzorku studenata Sveučilišta u Splitu, 1992., pokazuje da 16,4% ispitanika ne očekuje bolju budućnost, dok je goru budućnost za društvo predviđalo 60% studenata. Rezultati istraživanja na uzorku srednjoškolaca 2018. “Analiza stanja i potreba u srednjoškolskom obrazovanju” su potvrdili nastavak tog trenda. Na pitanje “Kakvu budućnost u sljedećih 20 godina očekuješ za sebe” (86,5% pozitivnu i vrlo pozitivnu), dok za Hrvatsku njih tek 20% očekuje pozitivnu budućnost. Gotovo 50% srednjoškolaca svoju budućnost (za dvadeset godina) vidi izvan Hrvatske. Skupo plaćamo cijenu nesklada između budućnosti društva i osobne, ako je percipiramo po modelu “ja ću se nekako snaći, a do budućnosti društva nije mi stalo”.
Poruka iz socrealizma bila je i ostala: “Tko se od rada obogatio?!” Mentalni sklop iz socijalizma ni do danas se nije promijenio – od odnosa prema radu do traženja “rupa u zakonima”. Sankcije za različite prijevare su minimalne ili ih nema.
Sve više u zaborav odlaze ini “poduzetnici” koji su od osamostaljenja Hrvatske rasipali novac (poreznih obveznika) na luksuzna vozila, zgrtali ogromni kapital, zapošljavali po starom socrealističkom sustavu podobne kadrove po ključu VIP-a – veze i poznanstva. Zato samo naivne može iznenaditi činjenica da se društveni sustav može promijeniti, a da odnos prema radu ostane isti.
U bivšoj Jugoslaviji Tito je izjavio: “Druže, snađi se!” Gramzivost i lov u mutnom držalo se nekada i danas atributima sposobnih. To potvrđuju i rezultati istraživanja, gdje su prve vrednote koje ističu hrvatski građani bogatstvo i uspjeh, a marljiv rad dolazi tek na dvanaestom mjestu (od dvadeset jedne ispitivane vrednote). To je logična posljedica mentalnog sklopa po kojemu se do afirmacije ne dolazi radom, nego (političkim) vezama, nepotizmom, neradom, diskreditiranje drugoga, podjelama i/ili snalaženjem.
Zaključno: Nije uspješan onaj tko ima karijeru, slavu ili novac, a nema etičke vrednote. “Ako si uspješan u nečemu ili će te kopirati ili će ti zavidjeti ili će te mrziti” (F. M. Dostojevski).
Kada oni koji okrivljuju druge za dobivanje posla preko veze to i sami rade, za njih to nije nemoralno! Danas je dopušteno sve što izričito nije zabranjeno, a u ranijem sustavu je bilo zabranjeno sve što izričito nije (bilo) dopušteno. Suštinske razlike nema.
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
