U zagrebačkoj galeriji Vladimir Filakovac, u ponedjeljak 11. rujna u 19 sati otvorena je izložba slika i crteža Franje Klopotana. Izložba ostaje otvorena do 28. rujna 2017.
Franjo Klopotan zadnji je veliki živući hrvatski naivni slikar, i već stoga njegova je izložba u Galeriji Vladimir Filakovac zaslužila pozornost naše široke kulturne javnosti.
Klopotan je međutim, među „naivcima“ donekle atipičan, jer je šezdesetih u Hamburgu završio školu za retuš dubokog tiska, te je to iskustvo na njega ostavilo neizbrisiv trag, kako u sjevernjačkoj motivici, tako i u tehnici, zbog čega je njegovo slikarstvo tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća sa svojom autentičnom sintezom naive, Dunavske škole, nadrealizma i Boscha polučilo golem uspjeh.
Kasnije će Kloptana privući i biblijski motivi, no njegov opus svojom ilustrativnošću ostaje, općenito govoreći, u granicama pučke fantazija i apokrifnoga kršćanstva, koje je svojom hermetičnom mističnošću bliže gnosticitmu, nego li jednostavnoj poruci Evanđelja.
To potvrđuje i Klopotanov ezoterijsko-panteistički izbor motiva koji se isprepliću s legendama, poslovicama, bajkama, snovima i viđenjima, što Klopotanove slike u pravilu zadržava u granicama melankoličnog, nedorečenog i zagonetnog, kao da sam slikar i ne želi tražiti odgovore, već samo, na atraktivan način – priznajemo, postavljati pitanja, koja ipak, nevještoga gledatelja često mogu zavesti, i navesti na krivi trag.
Stoga slikarstvo Franje Klopotana, na danas rijetko drastičan način postavlja pred nas staro pitanje harmonije i opreke između slikovne sintakse i stvarnog sadržaja konkretnog likovnoga djela, što je u sveprožimajućoj atmosferi površnosti današnjice svakako hvalevrijedno postignuće.
Na izložbi u Galeriji Vladimir Filakovac, koju je pomogao pripremiti dobar poznavatelj Klopotanova opusa Tvrtko Klarić, i koju prati vrlo solidan katalog s nadahnutim predgovorom Ive Koerbler, možemo još desetak dana vidjeti tridesetak Klopotanovih djela, većinom srednjih dimenzija, različitih tehnika: ulja na platnu i staklu, tuševa i pastela na papiru, te akvarela, nastalih u periodu od 1990. do 2017.
Sva ta djela potvrđuju visoko mjesto u okrilju naivnog slikarstva koje je Klopotanu likovna kritika već dodijelila, ali i postavljaju pitanje revalorizacije opisa tog „nenadmašnog poeta fantazmagoričnog u našoj naivnoj umjetnosti“, kako je Klopotanov izričaj slikovito i točno još pred nekoliko desetljeća opisao Josip Depolo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
